Moram reći da je Falling into infinity meni užasno nezanimljiv album, a Lines in the sand i Trial of tears smatram za kriminalno precenjene kompozicije. To su dobre stvari, ali uopšte nisu u rangu sa megalomanijskim opusima prethodnih albuma, poput Metropolisa, Learning to live, Scarred ili Voices. TOT je sasvim fina kompozicija, ali se onaj jam session u sredini previše otegne. Da ne govorim o tome što se tek po slušanju Falling into infinity demo snimaka shvata kako je trebalo da zvuče neke od pesama (Burning my soul i Just let me breathe su mogle biti remek dela, ali ne znam šta je bilo na kraju). Album je imao potencijala, ali neki momenti uopšte ne priliče DT-u kao ozbiljnom bendu. Da je samo Raise the knife na albumu, ali nije...
Jedine stvari koje bih izdvojio su New millennium, Peruvian skies i It's raining. Hollow years i Take away my pain su OK balade, ali Silent man ih šije sve u šest.