OK, prvo slušanje je prošlo... Nema više političkih ekscesa, nema više bezobraznog humora, nema više pripovedanja o teškom životu - u suštini, sve što nije valjalo kod Čorbe na poslednjih nekoliko albuma sada je nestalo. Ali kada su tekstovi u pitanju, mora se priznati da je Bora mator za ovakve priče. Sve ja to razumem, zaljubio se čovek i to, ali u pitanju je patetika prve klase. Izuzimajući činjenicu koliko je koncept tj. priča albuma puna patetike, ovo je svejedno najbolji album Riblje Čorbe u poslednjih DOSTA godina, verovatno najjači još od solidne i zabavne Nojeve barke. Ali bih ga svejedno skratio za dve, tri pesme, pretpostavljam da bi to bile Muško od plastelina, Orfej i Odlazim.
Najjači momenti: Krilati pegazi (), Uspomene, Razmažena devojčica i Radiću šta god hoću. Ocena se, pretpostavljam, vrti oko 8.5 ili 9 od 10, još ću razmisliti.