Peti album od Blejza posle Maidena... Neverovatno je da ovaj čovek od tada nijednom nije razočarao u pogledu studijskog albuma. Iz tog aspekta, Blejz sigurno ima jedan od najdoslednijih bendova u novom milenijumu, bar do sada. Fantastičan album, stoji rame uz rame sa Silicon messiah, ali i dalje ne može da nadmaši fascinantni The Man Who Would Not Die iz 2008. godine.
Neki od mojih favorita: 1633, God of speed (verovatno najcatchy Blejzov refren još od Born as a stranger ), Faceless i Time to dare, koja na momente podseća na nešto što je moglo da izađe na Blood and belief albumu.
Poslednje četiri pesme su očigledno posvećene pokojnoj Debbie Bayley, i moram reći da su pesme prosto teške za slušanje, emocije su prejake.
Neverovatno je da smo ovakvu legendu gledali sa jednim bivšim gitaristom u akustičnoj verziji, a niko se ne seti da ga dovede sada, kada je izdao dva sjajna studijska albumom, i ima najjači bend u karijeri. Terra nostra ili Legacy, dajte taj koncert, jebem vam sunce!