Mozemo mi da seremo koliko hocemo, ovo je NBA danas, iz prve ruke :
Kolumna Roko Ukić: Šminka... i to je Amerika
Jedini Hrvat u NBA ligi kao gost-kolumnist portala Kosarka.hr prenosi svoja iskustva s NBA parketa na Vaše monitore.
Prvi kontakt s NBA ligom imao sam prije sezone, na rookie transition programu, svojevrsnoj pripremi na sve ono što nas buduće NBA košarkaše čeka u ligi. To je program koji je zamišljen na bazi škole, gdje u tri dana prisustvuješ na 20ak predavanja o svemu vezanom za NBA, ali naglasak je više bačen na stvari van parketa, nego na samu igru. Priča se o financijama, kako sačuvati novac od lažnih prijatelja, novonastalih rođaka, kako varati cure, žene i ne dobiti sidu (doslovno tako), kako se oblačiti, općenito kako se ponašati kao NBA košarkaš.
Meni je već nakon dva predavanja sve to zvučalo bizarno. Osjećao sam da sam promašio razred jer mi nisu trebale poduke tipa "Kad dobijete prvu plaću nemojte kupiti dvije kuće, automobile sebi i svima u kvartu, zlatno odijelo i sat od 50 tisuća dolara". No program je bio obavezan, pa sam (imajući sreću da sam klupu dijelio s Luisom Scolom i Rudyjem Fernandezom koji su sve to doživljavali na sličan način) nekako preživio.
Vrijeme sam kratio čitajući Zagora i Alana Forda, pravio se blesav i sjedio na ušima sve dok nije došla tema o ponašanju za stolom. Tada promislim da bi možda mogao i nešto korisno čuti s obzirom da jedem kao Edvard Škaroruki: prvo šporkam sebe, obavezno prolijem juhu na stol i uvijek imam najviše mjesta u svakom restoranu jer će svi radije sjesti što dalje od mene. Međutim, dođe neka kraljica i počne predavanje rečenicom da se na večeru ne ide da bi se jelo, nego da bi se stekle poslovne veze, da bi se ostavilo dobar dojam...
Osam mjeseci kasnije
Osam mjeseci kasnije, evo me pri kraju prve sezone u NBA ligi i puno mi je jasnije što je htjela reći. Htjela nas je samo pripremiti ne samo zašto i kako izaći na večeru nego kako živjeti u nemilosrdnom društvu SAD-a 21. stoljeća. Naime, cijela NBA liga i američko društvo počivaju na nekoj lažnoj pozitivnoj percepciji na DOJMU koji ćeš ostaviti, na vezama koje ćeš steći.
Možda je "počivaju" preteška riječ, ali važna su karika u njihovom lancu. Sve ono dobro žele staviti ispred sebe, dok negativne stvari skrivaju kao zmija noge, često bježe od njih i pokušavaju ih ignorirati. Ipak, ljudi sve američke trendove lakoćom prihvaćaju tako da oni više nisu američki nego polako postaju globalni. Jedina je bitna razlika što su oni ipak malo u prosjeku bogatiji pa im je lakše kupiti lijepo odijelo, ugraditi umjetne grudi ili pojesti Kobe steak od 180 dolara da bi se pokazalo da se ima, da bi se stekao dojam da je sve super.
Život na visokoj nozi, pogotovo u NBA igrača postaje normalna pojava i ljudi koji su jučer bili na koledžu, za džeparac zarađivali na benzinskim crpkama, danas imaju tisuće u džepu i glume lole. Postavlja se pitanje jesu li svi spremni za to?
Odgovor je toliko jednostavan da ga neću ni ponuditi. Treba samo pogledati koliko posto igrača nakon potpisanog drugog NBA ugovora (znači u pravilu unosnijeg) propusti utakmica u toj sezoni. Po mojoj skromnoj, laičkoj procjeni bar 15 posto igrača krade novac. Doslovno krade. Ne mislim pritom na igrače skromnijeg talenta, na one koji iz različitog razloga ne mogu doći do šanse za igru, čak ni one koje objektivan razlog (tj. ozljeda) spriječi da igraju. Mislim na igrače koji odigraju jednu sezonu, dobiju dobar ugovor i prestanu brinuti za svoje tijelo, prestanu biti profesionalci, ponašaju se kao da su dobili na lotu.
U takvoj situaciji imamo pad gledanosti, prazne tribine i slično jer – kome se gleda nekog debelog preplaćenog veterana?! Pa ne može se maknuti jer je zapušten od ne-treniranja, ili lijenog rookieja koji je radi potencijala visoko draftiran, a sad mu je jedino zanimanje zatvaranje disco-klubova.
Nego, malo sam skrenuo s teme, pa da se vratim
Jedna od stvari koje si obavezan raditi kao NBA profesionalac jest i pojaviti se godišnje na najmanje deset različitih događaja koje ti klub organizira. Oni mogu biti humanitarnog karaktera, mogu biti posjeti školama, bolnicama i slično, a mogu biti i klasično sviranje onoj stvari čemu sam svjedočio prije desetak dana.
Da bi se prikazali kao veliki dobrotvori, određena grupa bogataša u Torontu skuplja razne fondove, daju ih različitim zajednicama, podržavaju program za djecu Toronta koji su pokrenuli čelni ljudi Raptorsa, te su naravno (što je najvažnije) godišnji pretplatnici na najskuplja mjesta u dvorani. Klubu na taj način izravno uplaćuju nekoliko stotina tisuća dolara po sezoni.
E sad, zauzvrat što su oni tako super, pošteni i dobri, mi kao igrači moramo se nekoliko puta godišnje sastati s njima, pričati prazne priče, igrati biljar, poker i slične gluposti. U principu, dođemo kao kurve, jer se družimo za lovu, samo su nam usluge nešto drugačije. Moji suigrači su iskusniji, znaju o čemu se radi, pa se sukladno tomu znaju i ponašati u takvim situacijama, dok meni kroz glavu neprestano prolazi priča o večeri i dojmu koju sam čuo na početku svog NBA puta.
Zato sam kao najnedruštveniji na društvenim eventima dobio i posebnu kontrolu u liku koordinatorice za te događaje koja mi svakih pet minuta izdaleka vikne "SMILE! Smile!".
Ja jednostavno ne mogu glumiti, ne mogu podržati tu šminku, ne mogu se praviti da mi je zabavno kad mi je dosadno. Ako to znači da još razmišljam kao dijete ili idealist koji ne zna na čemu počiva svijet – ok. Ako nemam bon-ton – ok. Ako znači da sam nezahvalan jer mi nije zadovoljstvo odigrati poker, igru kojoj ne znam ni pravila, sa simpatičnim debelim brkom koji je dao sto tisuća dolara za deset utakmica i time direktno pomogao činjenici da je i meni svakog prvog u mjesecu lova na računu – ok. Nema problema.
Ali brate, neću ići na večeru kad nisam gladan. Neću doći negdje da me se vidi. Neću se družiti s ljudima koji mi nisu zanimljivi. Neću i adio.
Što je s fanovima iz 176. reda?
Pitam se što je s običnim fanovima u 176. redu koji nas jedva i dalekozorom mogu vidjeti. Je li nas oni manje cijene, je li oni manje vole svoj klub nego gospoda s cigarom, crvenim obrazima i smiješkom koji redovito uzrokuje neko vrhunsko vino?
Nisam zastupnik neke socijalne politike i društvenih jednakosti, ali smjer u kojem ide sve skupa nije dobar. Trenutno je na stanju recesija, manjka materijalnih dobara, ali nastavi li se ovaj trend vrlo brzo će doći do većih problema jer nehumani ritam koji je Amerika nametnula a svijet prihvatio ne može nikako na dobro završiti.
Dok se ne počne jesti kad si gladan, nositi ono što ti je udobno, a ne ono što ti dobro stoji, bit ćemo zbunjeni, Simona Gotovac i dalje će biti faca, a ja ću umjesto o Jakcu i ostalim opuštenim temama pisati ovako teške kolumne.
http://kosarka.hr/main.asp?dir=news&newsid=26957
