Nekad zna tako da se desi, akumulacija malih pobjeda dovede do slasti ravne jednoj velikoj... Jabuci.
Jedno vrijeme nam je bila glavna 'lijepa je k'o sunce', ali ne dugo.
'Lijepa je k'o jabuka', tu nema greške. Onda se zna koliko je lijepa.
Ona koja se mora držati sa obe ruke a gristi sa željom Kambodžanca. Ona od koje se lako gubi. Nikad zrela. Nikad do kraja.
Problem je što se prodaju na kilogram. Krajnje socijalistički, nema tu mjesta za individualni napredak, sjaj ne može doći do izražaja. Jedna može privući pažnju, ali teško je samo nju izdvojiti...
Bila je to manje-više nemoguća misija.
Nikad nisam imao odgovarajuću zimsku odjeću, a tek obuću. Pet dinara Avramovih je bilo tu i tamo... Za dan, za poker i namočenu lepinju.
Treba ići po jabuke, do grada, kupiti tri kilograma na gradskoj tržnici, kilometar i po pješačenja, ugažen snijeg ali još uvijek minus, znači moglo je i gore.
Putem sam se sjetio krupnih kiselih jabuka koje sam kao mali jednom jeo na plantaži u rodnom selu moje majke. Okus taj mi je bio u ustima, možda sam i balavio, ko zna.
Došao sam do tačke B, znači transakcija je bila na redu.
Nakon par protezanja gore-dole po štandovima počinjem da se blago gubim u svojim mislima i idem unazad:
- imam 5 dinara;
- trebam kupiti 3 kg jabuka;
- cijena jabuka se kreće od 2,5 do 3,5 dinara po kilogramu;
- (neke osnovne matematičke radnje.)
- moja majka je senilna?
- ja sam glup?
- ja sam senilan?
Ne znam.
Još uvijek mi je onaj okus u ustima, sjećam ga se kao poslednjeg Mandraka kojeg sam čitao.
Odlazim.
Ne vrijedi...
Ali to nije ni kraj, već bi se moglo reći da je to iza kraja... Gajba.
'Havarisana 1,50'
(Jabuka.)
Na dnu gajbe šaka zgužvanih jabuka, maltene plaču. Starica koja ih prodaje ima još gori izraz lica. Nema tri kilograma, nešto manje od tri. A šta će mi koji k**** kusur, još bih ja njoj trebao dati paket šibica.
Oreol nad glavom, kao Rambo kad spašava avganistance, e tako je bilo.
Nisam hodao već sam lebdio.