Vlaja Buraz

Planirani evropski datumi: WEEK ONE: 06 JUNE ITALY, BOLOGNA - GODS OF METAL 11 JUNE SWEDEN, SOLVESBORG - ROCK FESTIVAL 12 JUNE SWEDEN, SOLVESBORG WEEK TWO: 13 JUNE SWEDEN, SOLVESBORG 17 JUNE HUNGARY, BUDAPEST - SUMMER ROCK FEST 19 JUNE NETHERLANDS, BERGUM - WALDROCK FEST WEEK THREE: 26 JUNE GERMANY, GEHRN - BANG YOUR HEAD FEST 27 JUNE BELGIUM, DESSEL - GRASPOP FEST

E jeste i vi našli o čemu ćete pričati... Radije ga proklinjite što se samo ponavlja poslednjih 15 godina... Nego, jel' ko gledao DVD/DivX - Joe: Live at Fillmore (San Francisco)? Utisci?

Što se tiče ovih zareza, ako kucaš nešto duže, nemoj žuriti, nismo u frci. A što se ostalog tiče, pa naravno da se slažeš, zar može nekako drugačije? Nego, Addiction (1997, Glen Hughes) je prva liga album, što se ne može baš reći za Feel, ali o njemu ću kasnije...

JAZZ-blueseru? Stvarno si tragičan. JAZZ je višak u tvojoj rečenici. Nego, oni nisu kopirali ili pozajmljivali, oni su direktno KRALI: Willie Dixon, Robert Johnson, Blind Lemon Jefferson - skoro kompletne pjesme su preuzimane ('You Shook Me', 'In My Time of Dying'), kao i rifovi ('Bring It on Home', 'Babe I'm Gonna Leave You')... Poslije je bilo bolje kad su se odlijepili od bluesa (proširivši svoju muziku različitim etno uticajima) ali je i na kasnijim albumima bilo kriminalnih radnji.

Low je krajnje moderan, ali meni odličan album. A 'John Doe' je ostatak toga na Demonicu. Inače postavili su neke datume za festivale ovog ljeta, ali ni riječi o novom albumu...

Razumijem šta hoćeš da kažeš, ali sve dalje je već pitanje ličnih ukusa, a meni je pomenuti Stormbringer njihov najbolji studijski album... Daleko iza njega je Purpendicular. A Made in Japan je ipak najvažniji album za DP, i njega je 'obojio' Gillan... Malo karikiram, ali da su na njemu bili Coverdale & Hughes oni bi sada bili u DP a Gillan u Gillan Bandu. Daj malo bolje koristi tačke i zareze, napatih se.

Pazi, za Gillana, iako sam to rekao na šaljiv način, to je istina, a i ovo što ti kažeš za C & H tandem sam ja gore već rekao...

Nije ih bilo toliko da budeš tako nesiguran pri takvim konstatacijama - Rod Evans, Gillan, Coverdale & Hughes, JLT. Prvog odmah otpisujemo zbog mladosti i tehničkih sposobnosti koje nisu bile na nivou ovih koji su uslijedili, drugi je toliko zajebao Purple (1972. otpjevavši one koncert koji su izašli kao Made in Japan) tako da ga moraju vući i danas, Coverdale i Hughes (posebno ovaj drugi) su napravili od Purplea potpuno drugi bend a ovaj četvrti je bio očajnička tezga... Ovako, Hughes je u većini slučajeva pjevao drugi glas i njegov soul vokal je išao ispod Coverdaleovog blues/rock vokala... Drugačije ne bi funkcionisalo nikako, a ispostavilo se da ni ovo nije funkcionisalo jer su izdali svega dva sa Ritchijem i jedan album sa Tommy Bolinom na kojima su prezentovali Purple u fazi tranzicije (Burn), funky-soul-rock Purple (Stormbringer, presudan upliv Hughesovih motown korijena) i na kraju rastureni Purple koji je malo ko htio da vidi (Come Taste the Band)... Govoreći o tehničkim sposobnostima, Glen Hughes je jači i od Gillana u najboljim trenucima, ali je njegovo muzičko zaleđe bilo ono što nije odgovaralo u DP, a kažem opet, on je bio drugi glas, a na onoj jednoj studijskoj stvari gdje je pjevao solo ('Holy Man' sa Stormbringera) se jasno vidi da on tad nije bio sposoban za hard rock... A DP su bili hard rock, tako ih bar upamtiše... Nego, danas je itekako sposoban za hard rock u što se može uvjeriti preslušavanjem njegovih skorijih solo album gdje se vidi da je sa godinama postao samo još bolji... Pseudo-motown falset se izgubio a sada su tu Cornellovski divljački uzvici, i naravno soul osnova je u pogonu.

Ah, i kod njega će se naći neki (baš mu trebam prebaciti Port Royal), ali imam još izvora...

Vi sad pričate kao da ti stariji valjaju... Šalu na stranu, znam gdje bih mogao zbaviti 2 starija albuma, pošto ovi što ih posjedujem su stvarno ... Ali dobro, ne mogu svi kao Saxon pičiti 1000 godina.

Hvala na razumijevanju doktore, jebeš ga, za sve postoji objašnjenje... A sad, meni je Abandon tako prazan da nemam namjeru da slušam ovaj posebno kad sam čuo od DP fanatika da je album 'onako'. Zato se rokam Glen Hughesom - album Addiction za početak (dupla mp3 kolekcija). Prosto ne mogu da vjerujem kako dobra ploča...

Slika je tu da dočara kako se umorim kada pokušavam riječima da opišem Floyd sonično savršenstvo.

Ah, trudim se i ja da je držim pri vrhu kad imam šta reći ali je tema takva da mi brzo ponestane snage... Nego, meni su AMLoR a i Division Bell (kojeg moram naći na disku) ambijentalni albumi melanholične atmosfere bez prave poruke, ali imaju posebnu draž zbog toga što shvatam da su stvari mogle otići u puno gorem smjeru...

:oops: :oops: :oops: Daleko ćeš dogurati tako neodlučan. Nego, nabavio sam The Brethren... i Sons of Society i samo mogu reći da su III liga. Valjda bi bolji utisak stekao kad bi nabavio nešto starije, ali ovo mi djeluje kao da je bez ikakve potrebe puko odrađivanje posla.

LINE-UP: Tony Martin - Vocals Bernie Marsden - Guitar Micky Moody - Guitar Neil Murray - Bass Mark Stanway - Keyboards Jimmy Copley - Drums Dakle buy-buy Coverdale.. 8O Prije su se zvali Company of Snakes, svirali su i u Rijeci (HR) na bajkerskom skupu, ne znam da li je tad Tony Martin bio... Volio bih da čujem, imaju momci da sviraju pravo pošto su ko-autori tih pjesama.

Poslednji, br. 41 sa Gilanom na naslovnoj...

Nisi, ali polako.

Hvala Bogu da si promijenila avatar... Onaj je bio gnjustan. Ovaj je dražestan. Nego: http://www.yumetal.net/forum/album_comment...php?pic_id=1647

Znam to, čitao sam dosta o njima... Imam Mojo časopis (maj 1994) gdje ima o njima na 14 strana (povodom izdavanja The Division Bell), nažalost bez Watersovih riječi... Samo da dodam još mali citat (iako si ga ti sigurno već čula, možda ima ljudi koji nisu). JM (John Marsh) [Floyd lighting man]: Some A&R man was taking them around Hollywood for the classic tour of stars' homes, and Syd's wandering around the place, wide-eyed, and reckless. Gee, he says, It's great to be in Las Vegas.

Znači bolji su od Maidena?

A album Coverdale & Page iz 1993?

Ali draga, nemam ja vremena da slušam The Final Cut 1,2,3,36,74 puta dok ga ne skontam. Bar ne u ovoj godini. A što se ovog A Momentary Lapse of Reason tiče, nema druge nego da ih mlatneš kukuruzom. Ja samo hoću da ga poslušam jer nisam dosad. Sad trenutno obilazim diskografiju, odlično je urađeno...

Ako si takva kad se šališ, ne daj Bože da se kukuruz i ja nađemo u tvojoj blizini kad se naljutiš... :oops: Nego, The Wall... O njemu se nema šta pričati, ja se osjećam kao da sam ga slušao dok još nisam bio izašao iz... Mislim 'Mother', 'Comfortably Numb', 'Hey You' jednako stoje uz stvari čija imena nikako ne mogu upamtiti ali mogu zviždati melodije po sjećanju. Sve pjesme mi se čine kao da su neko urođeno znanje... Ali The Final Cut mi je blijed, tekstove nisam čitao pa ne znam o čemu se radi (pretpostavljam), ali muzika je previše monotona... Btw. malo se zagrijavam sa The Wall pošto mi sutra dolazi A Momentary Lapse of Reason... Valja kompletirati Floyd, a i ovog Watersa imam ideju gdje da nađem... Sajt obilazim, počeo sam od biografije... Vidim da ima dosta čuvenih citata, kao i odjeljak sa intervjuima, tako da ću se pozabaviti tom adresom još koju noć sigurno...

Ex-ženo, kakav ti je ovaj album Izija Stredlina iz 1998. - 117 Degrees?

Nemoj biti tako brutalna majku mu. Samo sam se šalio. Nego, jedno su obožavaoci PF i RW, a drugo su prosječni konzumenti pop kulture... Ja pokušavam da saslušam obe strane i za sebe pronađem nešto. Naravno da nisam slušao ništa (samo sam vidio omot za Pros & Cons :oops: ), zašto bih inače postavljao onako neodređeno pitanje? Razmišljam da zbavim nešto pa pitam sa koje strane da krenem. No vidim ja da si se ti namjerila da me mlatneš kukuruzom...