Većina ih je pomenuta, pa neću ponavljati.
Ubijao je on i sredinom '60-ih. Ja kad sam čuo onaj Blues Breakers album sa njim, nije mi bilo svejedno (shvatio sam kako je nastalo "Clapton is God"). Kakva je tu svirka, prelijepo.
Pored njega vrijedi spomenuti njegovog nasljednika u Blues Breakers, originalnog gitaristu Fleetwood Mac, najboljeg po riječima B.B. Kinga, Petera Greena. Prelijep i suptilan bluz svirač koji je tradicionalnu osnovu obogatio nekim egzotičnim bojama, a vrijedi ga spomenuti i kao ključnu figuru u nastajanju karijere Carlosa Santane.
Vrijedan pomena sljedeći, Richie Kotzen. Od mase neukusnih sekača se izdvojio tako što je uzeo Telekastera i propjevao, a moram priznati da bih bio jako tužan da nije. Glaščina, vrh, pjesme odlične. Samo njega slušam kad idem u jebačinu i vraćam se. Napravio je dosta materijala i za ove masturbatore, legato tehnika veoma opasna.
Angus Young, odsvirao je nekih dobrih solaža, napravio dobrih rifova, sve to upakovao u simpatičan imidž, izuzetan je kao pojava, postavka pojačalo + gitara, to je to. U poslednjih 10-ak godina je postao užasno traljav što se sola tiče, ali eto. Kod njega je još zanimljivo što je on malenac (visok 155), pa onda da bi postigao vibrato mora sav da se krene tresti kao epileptičar.
Dodaću još pokoju riječ za neke druge, kako mi bude naišlo, a vi bi mogli malo emocija. Ne pričamo o sirevima, pričamo o našim herojima.