SKC 08.12.2006
Uoči nastupa slovenskog sastava 15. listopada u zagrebačkom Boogaloouu pjevač grupe govori o teškoćama i užicima ponovnog, jednokratnog, okupljanja
Buldožeri u glavnim ulogama, zadnji put?!
Autor: Janko Heidl
Dobrodržeći, šarmantni i nonšalantni 57-godišnjak Boris Bele, pjevač, gitarist i glavni skladatelj osam godina umirovljenih slovenskih Buldožera, u Zagreb je nakratko svratio nekoliko dana prije koncerta u Boogaloouu kako bi najavio koncert i predstavio kompilacijsku CD-kutiju "Lik i djelo" u kojoj se nalaze svi albumi Buldožera. Neki od njih sada su prvi put dostupni na CD-u, a neki se već godinama ne mogu kupiti. U poznatom buldožerskom ironičnom stilu, u povodu njihova ponovnog okupljanja, medijima je odaslan (anti)propagandni tekst "Ples vampira ili Zašto vam toplo savjetujem da ne odete na koncert Buldožera" s potpisom fiktivnog Boštjana Zaplotnika (bez sumnje Belea i kolege) u kojem se taj "glazbeni kritičar i istraživački novinar" pita zašto bi netko uopće poželio platiti ulaznicu da bi na pozornici gledao te ostarjele rockere.
EKRAN: Je li Zaplotnik pogodio pravi razlog vašeg okupljanja?
BELE: Taj novinar Zaplotnik, koji je, vidim, naš neprijatelj, ima neke dobre podatke, ali Nije. Mi smo se zapravo okupili kako bismo predstavili ovaj box-set "Lik i djelo". To je razlog. Nikad nisam mislio da ćemo se ponovno okupiti. Odlučili smo napraviti taj box-set da se riješimo toga, da izađu sve te stvari na CD-ima, neke nisu nikad, a ostalih nema u prodaji sigurno već 4-5 godina. To je trebalo biti objavljeno za 30. godišnjicu jer smo 1975. snimili prvu ploču. Međutim, tu sam ja zabrljao, zakasnili smo na taj rok jer sam se prenonšalantno latio tog posla i tako smo ušli u 31. godišnjicu. I onda se nekako poklopilo, došao je jedan ljubljanski menadžer i ponudio nam miniturneju po svim glavnim gradovima bivših jugoslavenskih republika. Pomislili smo zašto to zapravo ne bi bilo predstavljanje tog box-seta. Da to sve zaokružimo, jer to je, na kraju krajeva, i najpoštenije, zar ne? Onda smo se morali malo pomučiti, morali smo malo i uvježbati te stvari i tako. Ali to je to. Nikakvih drugih planova nema.
EKRAN: U kojem sastavu sada nastupate?
BELE: Mi bismo jako voljeli da s nama svira Uroš Lovšin, no on je teško bolestan pa ne može. Brecelja smo zvali, on nije htio, a ovo ostalo je postava koja je zapravo najviše svirala zajedno: Borut Činč za klavijaturama, Janez Zmazek na gitari, Andrej Veble na basu, Dušan Vran na bubnjevima i ja za mikrofonom i gitarom. Idemo na sigurno, ne eksperimentiramo s nekim manje provjerenim članovima.
EKRAN: Zašto je Brecelj odbio?
BELE: Znaš, mene to čak i čudi, jer on se toliko brani od toga, na trenutke izgleda kao da je najgore godine života proveo u Buldožeru. Kad smo ga zvali, rekli smo mu, znaš, to ti je možda sad neka prilika da zasviramo par stvari zajedno, no počeo je postavljati uvjete i rekao da bi on, istina, svirao na istoj pozornici s nama, na isti datum, ali ne u isto vrijeme. On bi sam predstavio neke svoje kantautorske stvari, a kako je sada politički angažiran, osnovao je svoju stranku, još bi malo taj svoj rad predstavio u nekom multimedijalnom obliku i tu se nismo mogli naći. Jer, rekli smo mu da je to predstavljanje box-seta Buldožera i da će se svirati pjesme Buldožera, pa ako se on tu može pronaći Mi smo mu ponudili da sam bira bilo koju stvar, ne treba ni svoju, može i moju, ali da to bude Buldožer, no to nije htio. Čak smo se potrudili da napravimo repertoar sa svih ploča, da je barem jedna stvar sa svake ploče, da se stvarno predstavi nekakav opus, i smislili smo koncept koji će, mislim, samo nama biti jasan, ljudima i ne treba biti jasan, ali htjeli smo se držati nekih svojih pravila i tu se on uklapao, ali s našim stvarima, ne sa svojim. Meni se puno njegovih stvari strahovito sviđa, stvarno su dobre, ali to je za neku drugu priliku. Nismo se uspjeli dogovoriti.
EKRAN: A što rade članovi Buldožera u razdobljima kad Buldožer ne radi?
BELE: Ja sam ti nekakav glazbeni urednik već 25-30 godina. Na istom sam poslu kao i prije, samo što sam promijenio firme, sad radim kod Racmana koji je izdavač tog box-seta "Lik i djelo". Nisam išao u privatnike, nemam diskoklub ili kafić Činč ima studio za snimanje, Veble je suvlasnik velike privatne klinike u Mariboru, imaju magnetsku rezonanciju. On je liječnik i ozbiljno to radi. Prije je radio u državnoj firmi, u bolnici, ali sad je već desetak godina na svome, no u slobodno vrijeme dosta svira, recimo s Predinom se dosta pojavljuje, on stvarno voli svirati. Zapravo, rad mu je hobi, a svirka mu je glavna (he he). Zmazek ima svoju grupu Don Mentoni i oni su izdali već sedam, osam ploča. On je muzičar, a Vran radi u privatnoj tvrtki kao trgovački putnik. Mislim, nije ni bitno, čak ni nas ne zanima. Tako smo on i ja ovih posljednjih godina najviše bili izvan glazbe. Nama je trebalo najviše da nabijemo kondiciju za sviranje. Priznao mi je da nije sjeo za bubnjeve najmanje pet godina. Ali mi smo dovoljno dugo vježbali, već smo u travnju počeli vježbati. No, tada smo nekako više pokušavali preispitati sebe, otkriti možemo li još svirati. I nismo tada nikome ništa obećali, nego smo se iz gušta sastajali, i to najviše u Mariboru. Tamo smo pronašli jedan dosta dobar prostor za vježbanje u jednom skloništu. Usred ljeta unutra je temperatura bila 22 stupnja, baš je bilo fino friško. Svi smo spavali kod našeg basista, zafrkavali se preko vikenda jer on ima velik stan, a samac je, rastavljen, ima kod njega mjesta za spavanje. Onda, znaš, malo vježbaš, malo tulumariš i bilo nam je fino. Trebalo nam je dulje razdoblje da steknemo kondiciju, ja za pjevanje, a Vran za bubnjanje. To je dosta specifična kondicija, ja ti sad ne mogu trčati 200 m, ali mogu pjevati dva sata. Sasvim solidno.
EKRAN: Koncerti Buldožera uvijek su imali crtu neke vrste kabaretskog šoua s odličnom glazbom. Kakav koncept sada imate?
BELE: Malo smo razmišljali kako bismo jer je tu dosta varijanti, ali smo rekli da nećemo ništa. Dovoljne su te stvari, koje su takve i takve i koje su naše, da predstave to što mi radimo. Mi se zapravo, najkraće rečeno, ponašamo na pozornici primjereno svojim godinama. Nemamo koncept kakav je bio na živoj ploči. To je bio jednokratni koncept. Bilo bi bez veze sada to ponavljati ili izmišljati nešto novo. Ja to više ne osjećam, to bi bio stvarno neki prisilni kabaret. Tako se zapravo naš nastup svodi na to da sviramo i da imamo dva stalna gosta. Jedan je Cole Moreti koji je bio pobjednik jednog izbora pjesme za Euroviziju. Njegova je pop-pjesma pobijedila prije desetak godina u Sloveniji i on je nastupio na Euroviziji. Tamo je, naravno, prošao kao i svi drugi, a inače radi kao snimatelj na radiju. Drugi je Miki koji svira saksofon. On je glazbenik koji je svirao sve, od jazza do različitih tezgi na brodovima u inozemstvu.
EKRAN: Šalili ste se na račun različitih trendova i pokreta, jedna od najbezobraznijih stvari na živoj ploči i na tim koncertima bio je govor In memoriam u kojem ste ismijavali Johnnyja Štulića. Imate li sada neki sličan štos?
BELE: Imamo čak i sada nešto, ali to zaista sada ne smijem otkriti jer će izgubiti draž. Da, baš smo jednu osobu uzeli na pik!
EKRAN: A ta šala s Johnnyjem bila je samo šala ili vam je on stvarno išao na živce?
BELE: Ma, ne, nije to bilo na osobnoj razini. Meni je on tada na neki način bio čak simpatičan tip. U stvari, sve se dogodilo slučajno. Mi smo odmah na početku, već na prvoj ploči, raščistili s tim šlagerašima i s ljudima iz drugih sfera, s estrade i tako. Brecelj je imao ono "Čobi Gabi". Onda su nas počeli zanimati oni koji su nam bliži. Činč se dosta družio s njim. Dogodilo se to da smo u Beogradu trebali imati koncert par dana prije nego u Kulušiću i kad smo došli u Beograd dan prije, svaki drugi kojega smo sreli, prijatelj, znanac, rekao bi nam: ma, znaš što je Johnny učinio u SKC-u, imao je sedam koncerata zaredom, to je bilo vau... Ludnica, ne? Super, ne? Mi smo imali dogovorena dva koncerta i on je doista tada bio popularniji. Pa i sad je veća zvjerka. I onda sam ja u sobi hotela Slavija smišljao kako početi koncert. Još imam taj originalni govor napisan na hotelskom papiru. A stalno je tu bio prisutan Johnny. I počeo sam pisati govor noć uoči koncerta. A na koncertu svjetlo nije radilo, pa je koncert kasnio, dvorana je bila puna, svi su čekali, a ja sam još polazio od pretpostavke da sigurno u dvorani nema čovjeka koji nije bio barem na jednom od tih koncerata. I rekao sam daj da odmah krenemo žestoko pa da vidimo. Najprivlačnije je kod takvog štosa to što ne znaš kakva će biti reakcija. Mogu te na početku izviždati. A meni se uvijek sviđaju takvi izazovi, da ispipaš nešto što ti nije sasvim poznato. I onda sam došao sam na pozornicu i rekao da ne bismo trebali održati koncert jer se dogodilo to i to. Neću nikada zaboraviti taj uzdah cijele dvorane kad sam rekao da je umro Johnny. Čulo se samo "Hhhhhaaa". Pomislio sam da će me usisati, bio je to kolektivni udisaj. Toga u Zagrebu, na žalost, nije bilo. U Zagrebu smo to ponovili, ali se već doznalo, već su telefoni radili, nije tada bilo mailova. U Beogradu je to bio šok i onda je počeo govor. Vidjeli su da se zafrkavam i na kraju se prolomio pljesak. Zgodno je bilo da su ga u te dvije minute svi oni izdali, nitko ga nije branio.
EKRAN: Je li Johnny imao neku reakciju, je li se naljutio?
BELE: Ne znam, nikada nisam dobio nikakvu informaciju. Ah, on je bio veći i zašto bi se živcirao zbog nekih koji tamo nešto lupetaju bez veze.
EKRAN: Koliko traje koncert?
BELE: Otprilike dva sata, ako ima bisa.
EKRAN: Kako ste prošli u Sloveniji?
BELE: Dobro. Uglavnom su bile odlične reakcije. Dobro, ima i par negativnih kritika, ali ljudi su očito bili jako zadovoljni. To nam je dalo malo samopouzdanja uoči nastupa u Zagrebu.
Večernji list, 12.10.2006.
http://www.popboks.com/forum/viewtopic.php...170146c68e8ab7d
IJAOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO
