Moram da se ubacim, budući da su neke društvene nauke itekako primenjene, te zahtevaju mnogo prakse, kao što je moja. Budući terapeuti pre tridesete godine jednostavno ne mogu da postignu da se bave tim poslom, jer su potrebni seminari, edukacije, kursevi, pri čemu svaki pojedinačno košta preko oko 1000 evra. Ja sam na privatnom fakultetu imao nešto malo "izlaska u svet" (prisustvovanje sastanku zavisnika, poseta ustanovi za osobe zaostale u razvoju), ali to je, opet, ništavno. Sa druge strane, radili smo na izradi studije slučaja, istraživanjima i obradi podataka za iste, što je korisno nekome ko planira da se bavi tom stranom psihologije. Takve predmete sam najviše cenio, jer sam imao priliku da primenim naučeno i učim kroz primenu. Sve ostalo je ili slabo upotrebljivo ili može da se koristi tek nakon dosta rada sa nekim drugim (u položaju savetnika, pripravnika) i zahteva mnooogo vremena i novca.
Smejurija. Videh momka kako u autobusu uči sa listova - pitanja i odgovori pod abc. "Šta se podrazumeva pod vertikalnom pravičnošću poreza" i ponuđeni odgovori, po jedna prostoproširena rečenica. Pa, jebem mu mater.