Svaki put kada je čujem, pogubljenje u pesmi. Iscima, pa smiri, pa vrati i ubrza bez cimanja, eksplodira, dokrajči sa dodatnim detonacijama i legne. Pa ustaje kao jutro, proteže svetlo preko vidika i šeta. I onda svi ovi povici, bez reči i sa rečima, navijanja preko škripe i i sedme brzine sa glasom koji mumla melodiju uspavanke, ispod metalnog struganja. I to je bilo to, stvari nestaju, nastavljaju sa kakofonijom, još nešto podrhtava i ponovo ubrza, u četvrtoj brzini, manje nasilno i parajuće sa šetanjem škripe žica u naletima. Kraj.