Grobodan

Pa ja verujem da jeste unpopular opinion jer ce vecina izabrati Out of myself. Izvrstan je on bez zbora ali nekako mi malo sa ove distance naivno produkcijski zvuci (pesmama se nema sta zameriti tho), dok je Wasteland bas grandiozan.

Prebolestan lajnap, kad pomislis da ne moze bolje oni demantuju.

Ja bih mozda pre stavio na Shape of despair temu zbog Natalije ali ajd, svuda se isti ljudi i vrte. Nije cudo da ima tog retro moda, glavni baja je dugo bio u Hexvessel. Fino albumce.

evo ga https://www.mediafire.com/file/hkq6fbjcd1lte8a/CultOfFire2023EP_metalarea.org.rar/file

DØDHEIMSGARD ANNOUNCE NEW ALBUM ‘BLACK MEDIUM CURRENT’ OUT APRIL 14 The sixth studio album of bleak, dark and dissonant sounds from Norway’s Dødheimsgard due for release on April 14 via Peaceville Records ‘Black Medium Current’ set for release on April 14 via Peaceville Records, is the sixth studio album by longstanding Norwegian avant-garde pioneers Dødheimsgard. From their influential and successful beginnings as a raw and grim black metal outfit established during the ongoing swelling of the “second wave” in the early-mid 90s, Dødheimsgard has subsequently evolved into a truly eclectic behemoth with each landmark release; a band now undoubtedly adorned with the mastery of mood and texture through intricate, dark metallic wonderment and unnerving eloquence. ‘Black Medium Current’ continues on the path set by 2015’s monumental and universally lauded ‘A Umbra Omega’ album; itself a deeply poignant and potent release of vast maturity and insight. Steeped in atmosphere ‘Et Smelter’ opens the gaping maw of the abyss swallowing the listener whole, digesting them via a multitude of influences. The trademark solemn vocals recall ancient qualities of Black Metal yet viewed through a modernist lens as we move through the forlorn ‘It Does Not Follow’ before plummeting into ‘Det Tomme Kalde Morke’. Thematically the album deals with the idea of authenticity, the battle of free will versus determinism and what this implies for our moral responsibilities. In ‘Black Medium Current’ Dødheimsgard also aim to question the notion of ‘responsibility’ as a concept. As is the questioning nature of Dødheimsgard, the band explore ideas in which trying to free oneself from a state of existential despair and confusion we in turn relinquish our own freedom. Suggesting that confusion and despiair, however hard they may be to endure, are in a philosophical sense necessary told to question one’s own intellectual honesty. An idea that is perhaps mirrored in both the tightrope walking of the simultaneously minimalist yet maximalist vocabulary of ‘Black Medium Current’. Vicotnik elaborates futher: “There is a certain amount of facticity to moods, in turn moods are conditions of thinking and ultimately solicit a variety of responses. The contradictory notions of angst and if angst is tied to free will or rather solely a deterministic human feature. If an agent is invested in being a particular thing and when the state of being is compromised, one would normally find oneself in a state of existentialist despair and confusion. Are we in perpetual despair because our identity depends on qualifiers that can crumble at any moment? Yet trying to solely avoid these states of confusion and discomfort through structuring all notions of an all-encompassing rationality in order to interact with the objective world, is perhaps in part to relinquish personal freedom and the potential of growth? With this album I am trying to create moods in which this angst and confusion is prevalent, and through my experiential notions pose questions, (primarily to myself), that perhaps extends to facilitating the development of inner resources, overcoming self-deception and promoting freedom through art and creative exercise.” ‘Black Medium Current’ track listing: 01 – Et Smelter [10:19] 02 – Tankespinnerens Smerte 03 – Interstellar Nexus [08:01] 04 – It Does Not Follow [08:24] 05 – Voyager [01:46] 06 – Halow [09:37] 07 – Det Tomme Kalde Morke [07:35] 08 – Abyss Perihelion Transit [10:59] 09 – Requiem Aeternum [05:13] Recorded during the end of 2021 and beginnings of 2022, with production duties being handled by Vicotnik. Engineered and mixed by Matias Aaveren at Top-Room Studios. Mastering by Charis at Feedback Studios with additional help by Pavlos. Outside of traditional bass guitar duties Lars Emil Måløy lends his talents on piano, cella and theremind on ‘Requiem Aeturnum’ as well as flute by STTNG on ‘Et Smelter’ Adorned by the work of graphic designer Łukasz Jaszak, having previously worked on Dold Vorde Ens Navn album, there was a symbiotic understanding when it came to artwork. Much like the album’s use of space musically, this is mirrored in the cover. Vicotnik continues: “To dream (abstract reality) is Purpose, matter (physical reality) is the fabric in which to research and fulfil the purpose.” “The front cover shows empty space and the building blocks of reality in the sense of what is and the potential of what can be. It is easy to view this cover through the lenses of philosophical realism, and it has contingency towards that indeed. But the cover itself, just by existing, also conveys an abstraction towards something that came into existence from an idea. Is an idea contingent on the physical realm to be expressed? Or is the physical realm itself an idea from self-servitude? Brought forth from a mind in order to study itself, interact and further the understanding of its existence. A sort of Platonic universalis through an artistic lens. Idea, not as mental but as abstract, existing independently of both the mental activity itself and sensible particulars.”

Meni je prethodnik postao mozda i omiljeni Riverside ikad, bas per aspera ad astra situacija a celu pricu su mi zaokruzila dva sjajna koncerta kod nas. Valjda su i oni svesni sami da je Wasteland nemoguce prejebati pa je ovaj svestan iskorak u drugu stranu. Dosta meni ovde ima 80s Rush mirisa ali opet cela situacija je, kad vec spominjes PTree album koji ni meni ne moze u istu recenicu s ovim, nekako ono sto je Stevan hteo sa poslednjim solo radom ali nije mogao jer se previse izgubio u dubinama sopstvenog anusa. I da, lirike cesto znaju da zasmrde ali nikad im to i nije bio forte.

u picku materinu i vest

mozda je na cetvrtom mestu 🥶

Povratak ridjobradog becara. edit vidim sad da je kaceno, prastajte

Au gavrane crni.

Sto se tice blek metala, ovaj album digao lestvicu odmah na startu godine nerealno visoko.

tako je slazem se Ja ih gledao 3x, svaki put drugi pevac haha

I na licu mesta je bilo jebenzi keven.

Dobro, ovde su razdvojene.

Pa vise su ovi MF ripof od Portrait ali dobro, svi smo mi metal heads. Sve su to super bendovi, Attic jes ubica lajv a Portrait nazalost nisam gledao nikad.

Uvek, zadovoljstvo je moje. Da počnemo godinu jednim lepim paketom: Skroz desno prvi Falkenbach.

Tako je slažem se ali moram samo malo da se ubacim, Cause of Death se meni ipak dosta razlikuje od TEC na kom su zasnovali taj stil koji i danas gaje. Što se tiče novog to je to, vidi se po prvoj pesmi da su turovali sa Slejerom a i ovaj novi gitaroš se vaistinu potrudio oko solaža.

Ubica album, adekvatan nastavak prethodnika.

Pa dobro kao limited kurac palac ali precenjen jeste, tek je deračina za Veronica reizdanje.

dobro,

Ja sam se vala bavio dosta, puno sjajnih preporuka od puzdanih glava foruma, tone podbačaja je tu bilo ali da spomenem ovako po nekim celinama (uz koje kude pominjanje fejlova) šta se slušalo najviše. Što se tiče starije garde evropskog power metala bez nekih preteranih senzacija, Blind Guardian su se na The God Machine vratili stilski ali i kvalitativno koji korak unazad, Therion na Leviathan II nastavljaju priču sa jedinice ali su hitovi ovde za nijansu manje bombastični a za mene najbolje u ovom polju posle višegodišnje pauze, Stratovarius sa Survive pokazuju da modernizacija zvuka itekako ima šta da ponudi u post Tollki eri. Tona kriptičnog i staroškolskog death metala ove godine ali majstori Immolation su sa Acts of God pokazali svima zašto su gospodari ove igre, možda je album malo predug za svoje dobro ali da me neko pita ne znam koju bih pesmu izbacio. Kad smo već kod starih ratnika Exhumed mi je sa To The Dead jedno od iznenađenja godine, punokrvni povratak u death thrash grind formu. Nova era Deathspell Omega The Long Defeat je mnogima legla bez problema ali meni je to razočarenje godine u smislu odnosa šta sam očekivao i dobio. No dobro, neka odstoji malo, možda shvatim šta je poenta vremenom. S druge strane Blut Aus Nord novi album Disharmonium - Undreamable Abysses mi je nešto najbolje što sam dobio od ove skupine u dugo godina, baš prava noćna mora donesena kroz muziku. Pagan metal ove godine nažalost tanko potpuno, u ovom ataru Månegarm sa Ynglingaättens öde bez premca sa svojim klasičnim poletnim zvukom već odavno formiranim. U sferi thrash metala Hammers of Misfortune zalaze po prvi put ovde sa Overtaker na kojoj su se predstavili u izuzetno tehničkoj a la Mekong Delta varijanti ali nažalost ženski vokal mi je znatno srozao uživanje u albumu. Zato predivni Voivod sa Synchro Anarchy nastavlja svoje singularno putovanje svom snagom, možda mi je prethodnik bio malo bolji ali i dalje je to nivo koji većina može samo da sanja. Šizofrena avangardna struja black metala je u Sigh imala najjačeg predstavnika ove godine, Shiki je za njihove standarde malo metalskije i čvršće odsviran što je doprinelo zaraznosti celokupnog materijala. Što se tiče novih lica Doldrum je na debi albumu The Knocking, or the Story of the Sound That Preceded Their Disappearance unikatnom mešavinom Ved Buens Ende zvuka i Americana vajba najavio jakog igrača za budućnost. Greg Puciato je sa Mirrorcell napravio album koji kao da je izašao sa 90s alternativnih MTV emisija uz par baš jakih hitova koji zasene ostatak materijala, ali Moon Tooth je sa Phototroph meni neuporedivo bolje uradio tako nešto i zaokružio celu priču, uz prog pozadinu koja je alat a ne svrha napravio izdanje koje se guta u dahu prepuno stadionskih refrena i mega hitova. Kad smo kod stadiona Ghost je na Impera najavio nominaciju na hedlajnersko ime najvećih prostora, album ispeglan do besvesti ali mrzeo to ja ili ne, mora se priznati pun do vrha earwormova. Ipak u toj igri mi je Spell na Tragic Magic bio zanimljiviji sa svojom maštovitom mešavinom različitih uticaja a istovremeno zarazno do zla Boga. U retro sferi je odličan bio takođe Hallas sa bajkovitim Isle of Wisdom. Rudimentarni BM najtvrđe škole su ove godine branili Lifvsleda sa Sepulkral Dedikation , Misþyrming sa Með hamri opet menjaju zvuk ali i dalje je visok kvalitet prisutan a evo danas se vratio i kralj finskog black metala Satanic Warmaster sa Aamongandr koji nastavlja put trasiran prethodnim albumom, tek če se vrteti. Što se tiče prog zvuka Wilderun je otvorio godinu sa Epigone na kome su rešili da prikažu baš sve što znaju i kandiduju se za gornji dom prog zvuka jednim gigantskim izdanjem za koje se mora priznati da je ipak malo prenatrpano za sopstveno dobro. Na ovom polju Disillusion sa Ayam odnosi pobedu, neverovatno zrelo i lepo isklesano izdanje sa svih aspekata – možda čak i najbolji album benda. Meshuggah kao i uvek kategorija za sebe, ja nikad nisam bio die hard fan ali moram da priznam da mi se Immutable za nijansu više svideo od gro prethodnika. Što se tiče doom struje ove godine funeral podklasa odnosi pobedu: Shape of Despair se retko jave ali kad dođu to je to, Return to The Void je još jedan monolit u niski bisera ovog benda a vratili su se i Mournful Congregation sa The Exuviae of Gods - Part I EPjem, šta reći sem da kvalitetom nisu mrdnuli od svojih standard i da se željno čeka drugi deo. Uprkos svim dešavanjima u domovini Roman Saenko imao odličnu godinu, Drudkh na Всі належать ночі (All Belong to the Night) nastavlja put transa uz ovaj put malo veći otklon u post vode dok Hate Forest na Innermost opet donosi svoju viziju totalne hladnoće i samoće uz blago skretanje u Drudkh teritoriju. Oba albuma su snimljena pre početka rata pa ostaje da se vidi kako će im karijere dalje ići no oba i mogu da ostanu kao dostojan epitaf. Adam iz bogova Malokarpatan je rešio da se oproba u 90s melodic BM zvuku Stangarigel i Na severe srdca je pravi kostogrejući album za mene. Ipak apsolutni favorit godine u ovom polju je poljski Wedrujacy Wiatr s albumom Zorzysta staje oćma, čista magija pretočena u muziku savršenu za lutanje. Švedska zemlja obećana za razne pravce i podpravce, tako da su me The Halo Effect supergrupa na Days of the Lost podsetili na zlatne dane modernizacije melodeath podpravca i prvo slušanje izdanja kao što su Colony, Haven ili Clayman, originalnost apsloutna nula ali izdanje krcato do guše hitovima, to se traži. Soilwork uprkos tragediji u redovima na Övergivenheten pokazuju kako se dostojanstveno stari sa stilom, isto pitanje dužine izdanja kao sa Immolation doduše. Švedska zemlja obećana part II, a u ovom javljanju se selimo u crno podzemlje s herojima black metala, Dark funeral sa We are the Apocalypse nastavljaju kvalitativno I po zaraznosti gde su stali sa prethodnikom ali ipak pobednik godine Watain u velikom stilu sa The Agony & Ecstasy Of Watain, prethodni album mi bio jedan od podbačaja godine ali ovde se vraćaju u velikom stilu da podsete zašto su tu gde jesu, ubistveno izdanje. Klasičan heavy metal je imao ubistvenu godinu tako da se može slobodno reći da podžanr doživljava pravu renesansu. Ne odskudeva se ni u debitantima kao Sonja sa prvim albumom Loud Arriver koji donosi zaraznu gothic heavy priču koju nije uspeo mnogo da pokvari ni loš vokal, do bendova koji već neko vreme postoje na sceni kao Trial koji sa Feed the Fire donose svoj najbolji rad karijere pa sve do starih kuka kao što su Saxon koji na Carpe Diem zvuče vitalno kao das u dekadama mlađi. No ipak zlatni trojac čine Riot City koji na Electric Elite donose malo zreliju varijantu ubistvenog debija sa i dalje over the top vokalima, Sumerlands koji se sa Dreamkiller sele iz kategorije ništa posebno u senzacija fijoku i Satan sa Earth Infernal koji još jednom dokazuju da su anomalija najvišeg kvaliteta. Negative Plane bi mi bio album godine sa The Pact… da nije imao vanvremenskog takmaca ali svejedno radi se o remek delu, otprilike najbliže mojoj ideji savršenog arhaičnog black metala koji miriše na misterioznu starinu. I naravno broj jedan bez premca kao i uvek AMORPHIS – HALO, tačka gde sve kritike I priče padaju u vodu I samo nepatvorena sreća postoji.

Da, taj Sacrophagus početak je baš čist Mastodon.