Morpheus

Ako mislis da je svijet maste primitivnih ljudi nesto vrijedno onda ti nemam sta reci;masta kod primitivnih ljudi ne moze poroditi nikakvu vrijednost vec jedino nanijeti veliku stetu,kao i sto cini.Prije svega,tu nema duhovnosti;to je sve jalovo.I naravno,ja tradiciju,evo,odbacujem i mislim da je nas zadatak da rusimo a ne da se pokoravamo i slijepo slijedimo neka davno postavljena nacela i obicaje ciji je korijen u dubokoj proslosti,kada je vladalo jedino neznanje i glupost.Dakle,ja se ne klanjam pred autoritetima,moj zadatak je da odricem sve ono sto ne smataram vrijednim. Mislis li da moderan covjek koji se gnusa tradicije i primitivnosti ne moze naci svoju duhovnost i biti kreativan?

Dobra ova tema! Zaista treba otrgnuti od zaborava sve one gluposti koje su nase bake i majke brizljivo njegovale i u koje su duboko vjerovale a koje su,pak,nastale kao rezultat neznanja,straha,zaostalosti,ogranicenosti,neobrazovanosti i primitivnosti. To su,uostalom,razna vjerovanja,bajalice i obicaji koji svjedoce o bujnoj i neukrotivoj masti nasih baka.Nije vazno sto se tim mastarijama nauka grohotom smije,dok progres ostaje u ocaju i suzama;cinjenica je,da uprokos snaznim atacima nauke i znanja,nase divne majke i bake,uspjele su da te i takve obicaje sacuvaju i ostave svom potomstvu u nasljedje. Zaista ljudi-kao sto to vec stoji u nazivu ove divne teme-svi mi mozemo reci samo jedno:Da se ne zaboravi! Nasim majkama i bakama dugujemo tako mnogo.

Ako zivis na selu a pri tom pojam gradjanina posmatras u demografskom kontekstu,ne mozes za sebe reci da si gradjanin.Tako da ipak moras znati znacenje konteksta u kom taj izras posmatras. Takodje,ako ne znas svoja gradjanska prava i duznosti,nisi gradjanin,vec idiot.Titulu gradjanina moras zasluziti. p.s. u straj Grckoj su idiotima nazivali onaj dio demosa koji je bio nezainteresovan da aktivno ucestvuje u politici,odnosno nezainteresovan za umijece oblikovanja polisa;posmatrano u savremenom drustvu to bi svakako bili svi oni,koji ne znaju svoja gradjanska prava i duznosti.

Hahaha ovo si dobro zapazio...a moze i ovako:ako osjecas bol u nekom dijelu tijela, ne smijes tvrditi da te boli,jer ti dobro ne poznajes ljudsku anatomiju i ne umijes da nabrojis sve djelova ljudskog tijela. mada, sa ovim drugim tvojim primjerom se,mozda,i ne bih slozio

Ja volim svoga bića polutminu što daje mojim čulima dubinu; u njoj se, kao iz pisama starih, moj život jednom već proživljen žari, u preboljenu odmaknut daljinu. Iz nje se toči u mene saznanje da imam dosta prostora pred sobom za drugoga života večno tkanje. I katkad sam ko drvo, čije granje šumi negdašnjem dečaku nad grobom i čiji koren prostirku mu plete,— drvo što onaj ispunjava san koji je dečak u daleki dan izgubio u pesmi punoj sete. Rajner Marija Rilke

^ Basara je i meni osobno najdrazi zivi srpski pisac. Sto se tice nove crnogorske knjizevnosti preporucio bih sjajan roman "Hansenova djeca",Ognjena Spahica,mladog i izuzetno darovitog pisca,dobitnika nagrade "Mesa Selimovic" (2005);a Klaudio Magris,jedan od najznacajnijih savremenih italijanskih i evropskih pisaca, u rimskom dnevniku “Coriere dela Sera” je vrlo pohvalno pisao o tom romanu. Tako da...uzmite i procitajte.

Čedomir Čupić-Ljubo (1913-1942)

Johan Volfgang Gete - Prometej Pokrij svoje nebo, Zevse oblaka tmušom i kušaj, kao ludo dete što obezglavljuje ckalj, svoju snagu na hrašcu i bregovima! Ali mi zemlju moju moraš ostaviti i kolibu, koju mi ne podiže ti, i ognjište moje, na cijem ognju mi zavidiš! Bednijeg niceg ne znam pod suncem od vas, bogova! Kukavno prehranjujete žrtvenim porezima i molitvenim dimom svoje velicanstvo; a skapali biste da nisu prosjaci i deca punonadežne lude. Detetom kad bejah i ne znadah ni kud ni kamo, obracao sam zalutali pogled suncu, kao da nad njim ima uho da cuje moj vapaj i srce, kao moje, da se sažali nevoljnome. Ko mi pomože protiv obesti titana? Ko me od smrti spase, ko od sužanjstva? Zar nisi sve to ucinilo samo ti, do svetosti zažareno srce? A plamtijaše li mlado i dobro, obmanuto, zahvalnost za spasenje onome što spava gore? Ja da te štujem? Zašto? Jesi li ublažio ikad bole potištenome? Jesi li utro ikad suze skrušenome? Zar me nije skovalo covekom svemocno vreme i vecni udes, gospodari i moji i tvoji? Il' misliš valjda da mi valja mrzeti život i bežati u pustinje što nisu sazreli svi cvetni snovi? Evo me gde sedim, stvaram ljude po svojoj slici, rod meni ravan, da trpi, da place, da uživa i da se raduje, i da se ne osvrce na tebe, kao ni ja!

E.S. - "U svijetu bez melanholije slavuje bismo pekli na rostilju"

:haha:

Prosle noci sam usnio tjeskoban i cudan san,prizor mi sada djeluje cak pomalo smijesan,ali nisam tako mislio u snu,to je bilo kao na nekoj samoj granici izmedju racia i nesvjesnog;zato je valjda toliko djelovao realan;mogu reci da sam jos pod snaznim utiskom tog sna. Sanjam da sam u svojoj kuci,na selu,gdje inace odlazim samo na nekoliko nedjelja tokom ljeta,kad u gradu nastupe vrucine.Lezim mirno na krevetu,u svojoj sobi,uzimam cigare sa stola,pripaljujem.Odjednom sasvim jasno cujem necije korake.Neko se uspinje drvenim stepenicama koje vode ka mojoj sobi.Pogledam ka prozoru,vani je mrak.Ugasim cigar koji je imao neki sladunjav ukus od koga mi se sada povraca.Pridignem se,sjednem na krevet i osluskujem.Stepenice su prestale skripiti,koraci se vise ne cuju.Neko je tu,pred vratima,to osjecam.Tacno znam,u tom snu, da nije moja majka, s kojom zivim.Hocu da pitam ko je tamo ali kao da sam postao nijem,iz mojih usta jedva da i sam cujem mrmljanje koje proizvodim natojeci da viknem covjeka.Naglo ustanem,scepam bravu na vratima.Jasno cujem da taj neko bjezi.Otvaram vrata naglim pokretom i ugledam neku priliku kako zamice za uglom,na dnu stepenica.Sjurim niz te stepenice,posrcem,padam,pa ustajem i istrcavam iz kuce.Vidim da taj neko bjezi,spusta se strmom stranom brijega ka potoku koji protice odmah nize moje kuce.(potok jedino nabuja u onom periodu godine kad kisa ne prestaje danima;a cak ni tada,kad se zagazi u potok,voda ne doseze ni do koljena). Potrcim za njim u cvrstoj rijesenosti da ga sustignem i uhvatim.Medjutim,on u dva skoka pregazi potok i krene se uspinjati brdom bjezeci ka samom vrhu.Htio bih potrcati za njim,ali potok sada raste,nivo vode se podize,i vise nije potok vec silna rijeka koja huci.Mrak postaje gust,toliko gust da ne vidim dalje od jednom metra pred sobom.Sada me hvata strah i ja se zelim vratiti sa tog puta i pustiti tog covjeka,ali ne uspijevam umaci nekoj nejasnoj sili koja me sada scepala i vuce me na samo dno mutnog potoka.Padam u potok,tonem na samo dno i ne uspijevam isplivati na povrsinu.Kao da mi je tijelo postalo tesko kao olovo.Nestaje mi dah,ne mogu dospjeti na povrsinu da udahnem vazduh.Mislim da cu se udaviti.Polako se mirim sa svojom sudbinom...kad,odjednom dogodi se nesto cudesno:ja uspijevam disati pod vodom.Ta okolnost mi sada pocinje djelovati sasvim normalna i prihvatljiva. Potok me za svo to vrijeme,dok sam se borio za zivot(a ipak disao pod vodom)odnio nizvodno i sada ispilivavam iz sasvim druge rijeke,na desetak kilometara udaljenosti od moje kuce,na jednom mjestu u gradu kroz koje rijeka protice. U sledecem trenutku nalazim se u jednom lokalu,u kome,na javi,svakodnevno ispijam kafu.U drustvu sam nekih lijepih djevojaka koje ne znam i jednog poznanika kojeg na javi ne mogu podnijeti,to znam.Ispijam pivo;djevojka koja je sjela tik do mene nesto brblja i glupavo se osmjehuje.Odjednom zacujem graju,okrenem se i pogledam:za stolom,na kraju lokala sjedi nekolicina staraca,rumenih u licu;ispijaju velike krigle piva,i smiju se grohotom.Potom su stali da jedan drugog pljuvaju,i svako od njih bi tu radnju zavrsio glasnim smijehom.Stadoh da udaram nogama jednog starca,ne znajuci zasto to cinim,i on pokri lice rukama i pocne plakati.Meni sada bi zao tog nesretnika.Rekoh da mi je zao i da ovo nisam zelio.Medjutim,starac nije prestajao plakati... Ubrzo zatim bacih pogled na pod i uocih da sam bos,bez obuce,cak i bez carapa na nogama.Osjetih snazan stid i nastojah da sakrijem tu svoju sramotu od ljudi prisutnih u lokalu,a narocito od djevojke koja nije prestajala da govori nesto sto ja nikako nisam razumio.Stid me je i bjezim iz lokala,nikako ne shvatajuci zasto sam bez obuce.U sledecem trenutku gledam sebe u ogledalo i nisam zadovoljan time sto vidim.Nalazim kako sam mnogo ruzan i od toga mi postaje muka.Uspijevam nakako suspregnuti stid i sada se ponovo nalazim na tom mjestu.Sada zaticem samo djevojku koja je sjedjela do mene.Sami smo u lokalu.Ja prilazim i sjedam kraj nje.Od njene blizine mi postaje nekako ugodno,toplo.Ona sada nastavlja nesto pricati,ali sasvim tiho,sapuce.Polako je obavijam rukama i privijam k sebi.Ona se okrece a ja skidam odjecu sa nje i osjecam da mi se ud ukrutio...odmah zatim dozivio sam blagu erekciju. Tu se taj dio sna,na zalost, prekida.Prebrzo,reklo bi se. Odmah zatim pocinjem sanjati razne gluposti.Prvo nekog odvratnog asistenta sa fakulteta s kojim sam se svadjao sve dok nijesam batalio studije...pa mog debelog macka...zatim jednog pisca koji je umro pocetkom proslog vijeka,a kojeg ovih dana citam.Sve budalastine... Pocinjem se lagano buditi,dozivam se svijesti,svjestan sam sebe,svoje sobe,ali prije nego sam se sasvim rasanio,ponovo utonuh u san. Ponovo sam u svojoj sobi,na selu.Lezim na krevetu,gulim poveliku pomorandzu prstima;al nikako ne uspijevam osloboditi je kore,njezin sok se sliva niz ruke,i kaplje po podu moje sobe.Ostavljam tu pomorandzu.U sledecem trenutku,se gubim u vrtlogu nejasnih slika i rijeci.Lagano se (mislio sam) budim,otvaram oci;u mojoj sobi je mracno,svjetlost tek malo dopire odnekud izvan sobe kroz sirom otvorema vrata,i na ulazu u sobu neki covjek stoji,sasvim je tih,i posmatra me.Vjerovatno tu stoji dugo vremena;samo stoji kraj vrata i posmatra. Nikad ga do tad nisam vidio,stoji sasvim miran,malo pognute glave i ne mice pogled sa mene.Obuzima me takav strah da ne mogu ni da se pomjerim,kao da sam prikovan za krevet;ne mogu cak ni da ga viknem.Bio je to pravi uzas u trenutku kad sam ga uocio!Medjutim,osjecam da se tresem i od siline straha mi pocinje tresti jabucica,pod bradom.To mi se vise puta desavalo kad sanjam neke strahote poput ove. Tek se tad probudih,osjetio sam da mi znoj curi sa cela,lice mi je jos u nekom grcu i tesko sam disao.Skocio sam sa kreveta.Jos nije svanulo;upalio sam svjetlo.Vrata od sobe su bila zatvorena,ali nisam mogao da se smirim.Morao sam otvoriti vrata da pogledam,da se uvjerim da nema nikog. Pogledam na sat:jos je bilo rano,imalo je jos dosta vremena do svitanja.Naravno,nisam se vise usudio da zaspim.Taj covjek bi me sigurno strpljivo cekao..Sjedio sam na krevetu do jutra. Ne pamtim da sam u zivotu osjetio takav strah kao od tog covjeka koji me posmatrao.On je,medjutim,stajao miran i samo me posmatrao,ali strah koji sam osjetio bio je neopisiv.To je bila naravno neka vrsta iracionalnog straha.Nikad u zivotu,u snu nisam osjetio takav strah kao sinoc.Vjerovatno sada sagledan u realnost djeluje smijesno ali to je bio sam uzas. Covjek je naprosto samo posmatrao,bio je sasvim tih,ali ja umalo nisam poludio od straha,u trenutku kad sam ga opazio.

Novaliis,da li ovdje upravo razvijas neku vlastitu sotonisticku filozofiju?Sta je ovo,zbunjen sam,doista...

Kada je rijec o Markiz de Sadu,tu se radi o vrlo culnom,iskustvenom poimanju seksualnosti,a ono gore je duhovita dosjetka,parafraza one znamenite Dekartove recenice,koja dobro ilustruje filozofske poglede Markiz De Sada.Ne bih rekao da njegovo djelo nema literarne vrijednosti,kako mnogi tvrde ( citao sam,dosta podavno,zbirku pripovjedaka "Zlocin iz ljubavi" i jos ponesto od njega);ali mislim da on ponajprije privlaci citaoce zbog svog radikalnog svjetonazora,opisa seksualnih devijacija,samog njegovog kontroverznog zivota itd. Ipak,vrijedi citati tog razuzdanog bludnika.

Dekart - Mislim,dakle postojim. Markiz de Sad - Jebem,dakle postojim.

remek djelo

SMRT NA SINAMA Grlim hladne sine s tugom: umornih ruku ocajna spona, i cekam smrt u sumraku, u jesenjoj sumi ispod Vavilona. Necu da grlim vise.Ni zivot me nije prigrlio.A sad mi ne treba zivot:ljubavnica moja. Ljubilo me samo inje:suze neba. Zivot,zivot,djevojka plaha, uvele su mi ruke snevajuci. Kraj.Sad grlim sine. Dolazi masina smrti,pevajuci. Vec lete na mene ognjene iskre, Vavilonska kola bruje gromoglasno. Drhte mi ruke obezmladjene, sad bih grlio al' je kasno. Zivot,Zivot.Jalovih snova, crna jata telo su mi pokrila, salecu me golemi orlovi-ceznje, dolazi moja proslost crnokrila. Zagrlicu te,Zivote jos jednom, poslednjim zamahom ruke i bez bola. I ruke mi se saplicu u grcu u tockove svetih,zahuktalih kola. Dzordz Meredit Lucifer medju zvezdama Knez Lucifer se medj zvezdama javi. Dize se uvis,umoran od vlasti, i kao kuglu vrti oblak tmasti dok hrane groblja,gresnici u travi. Molitva slab je cin pred atak njegov. Nad Zapadom je on to krilo mocno, ponad africke zege zvere nocno- crna planeta nad arktickim snegom. Oziljke seje,da postanu spona u uspomeni na bunt protiv Oca, pa,sloziv krila,ozgo,poput kopca, ko mozak neba,posmatra svet svoj. Al starim tragom krece,stroj po stroj, nepokolebljiva armija zakona. Nas zanima onaj opasni rub stvari, Posteni lopov,njezni ubica, Sujevjerni ateista Robert Brauning

I ja svakako dajem prednost Andricu,Tolkina nisam ni citao jer me naprosto ta vrsta literature ne zanima ;ali to u vezi Nobelove nagrade i ne moze biti neko mjerilo stvari. Sili Pridomu je dodijeljena nobelova nagrada 1901,i gotovo da je zaboravljen pisac,a nije je dobio Tolstoj. Nobelovu nagradu nisu dobili veliki pisci kao sto su Dzojs, Prust, Kafka, Conrad, Nabokov, Borges, Calvino... Nobelovu nagradu nije dobio Miroslav Krleza,koji je,po meni,bolji pisac od Andrica.

sta je sa novim albumom,kada treba da se pojavi?