ŽIVETI U 9 DANA
DAN I
Pruži mi svoju ruku,
Ja ne mogu više da molim,
Čoveka goreg od sebe.
DAN II
“Ljubav, zar misliš da ću tebe da volim?!”
Tu tvoju sebičnost i tebe?
Varaš se, draga moja damo,
Ja sam samo jedan kamenčić pustinje.
Eh, kad bih ti znala samo,
Da je moja ljubav kao trnje!
Tvoje suze su suviše slabe za moje korene,
A tvoja ljubav, suviše jaka za mene!
Vidiš li kako sve polako nestaje,
Pokušavam da izbrišem sve nesrećne godine,
Ali, znaj, ljubav je ono što nikad ne prestaje.
DAN III
Ja odlazim, a ti prati moje tragove.
Još uvek dok sanjam čujem te glasove,
Što odvode me negde i kroz maglu zovu me,
Reči, da odlaziš, a ja ostajem,
Da zauvek trunem u bolu i tuzi, sam!
Kroz beskrajne horizonte u životu i smrti,
Vreme nikad neće stati.
DAN IV
A mi ćemo opet, tamo negde biti zajedno,
Držati se za ruke, i sećati se onih slika,
Kakav je ovo život, čudo stvarno bedno,
Ožiljci na duši, u srcu, a treba samo reći “Da”!
DAN V
Gledaćemo daljinu kako se lomi po horizontu,
Zagrljeni, pretvoreni u jedno,
Bacam sve uspomene u onu našu reku,
I tražim tvoje dodire, tvoje poljupce tako žedno!
A, sad ja tebe pitam možeš li ti mene da voliš?
Čoveka koji je imao sve, a sad mu je ostalo jedno veliko ništa,
I koji čeka da mu oprostiš,
Sve one reči pune gneva, besa i zla!
DAN VI
Osvanuo je novi dan, probudjen iz sna,
Tražim vatru u ovoj sobi mraka,
Tražim spas iz ovog jakog zla!
Pokušavam se setiti svega,
Ali ne mogu naći razloga,
Zašto si otišla?
Gledam u ogledalo, a vidim čoveka sa dva lica,
Prolaze dani, jedan po jedan,
Sve manje snage, mrtva je postala ova ulica,
O, da li će osvanuti novi dan?
DAN VII
Još jedno jutro, ponovo budan,
A u mom umu čudna muzika,
Sad, već znam život je uzaludan,
Prepun, ali stvarno prepun, užasnih slika.
Zatvoren u tišini ove krvave sobe,
Setih se jednog davno zaboravljenog imena
Koje otkucava u mojim grudima i zove me,
U prošlost i neka dobra vremena.
DAN VIII
Sedesmo na hladnom kamenu života,
Oduvani vetrovima na puteve beznađa,
Gledasmo znakove pisane krvlju na uzavrelom nebu,
A sada u nepovrat plovi moja ladja!
Je’l znaš, dečače, ko me je tada čekao?
Pojavila se ona ista devojka u crnom,
A moje srce oštre reči sekoše, i sve ono što sam joj rekao,
Pade pod nogu u maglovitom času tom!
DAN IX
Kako samo bole ova sećanja?
Nikada se nemojte sećati mene,
O, da li se to već zaustavlja moj dah,
Moja krv probija ubijene vene,
I osećam da budi se onaj strah!
Onaj isti strah koji oseti čovek kada dodje kraj,
A tvoje će oči pune suza i sjaja,
Pamtiti zauvek onaj srećni april,
A meni otvoriti kapije raja!