"Prezirem, što sakriva u sebi ovaj varavi pokušaj pomirenja. On od mene traži ovu malenkost: jednostavno da dopustim da na me nalijepi neku etiketu. No to je zamka: ako na to pristanem, Samouk će slaviti slavlje, odmah će me zaobići, svladati i poći dalje, jer humanizam obuhvaća i stapa u jedno sve ljudske stavove. Ako mu se otvoreno suprotstavim, i opet nasjednem njegovoj lukavosti, jer on živi od svojih suprotnosti. Postoji rod tvrdoglavih i ograničenih ljudi, nasilnika, koji gube u svakom potezu protiv njega: on probavlja sva njihova nasilja, sve njihove najgore pretjeranosti i pretvara ih u bijelu i penušavu mezgru. One je probavio i antiinelektualizam, maniheizam, misticizam, pesimizam, anarhizam, egotizam: to su još samo postaje na putu, nepotpune misli koje nalaze svoje opravdanje samo u njemu. I mizantropija ima svoje mjesto na ovom koncertu: ona je samo disonancija koja je potrebna za sklad cjeline. Čovjekomrzac je čovjek: dakle zbilja treba da humanist bude i čovjekomrzac u nekoj mjeri. Ali to je znanstveni čovjekomrzac koji umije odmjeriti svoju mržnju u široj smjesi i koji najprije mrzi ljude samo da bi ih kasnije mogao jače ljubiti.
Ne želim da budem pripojen široj cjelini ni da moja lijepa crvena krv utovi ovu limfatičku životinju: neću načiniti glupost da se nazovem "antihumanistom". Ja nisam humanist - i to je sve.
- Držim, rekoh Samouku, da je isto tako nemoguće mrzeti ljude kao što je nemoguće i ljubiti ih.
Samouk me gleda pokroviteljskim i dubokim pogledom. Mrmlja kao da ne pazi na svoje riječi:
- Treba ih ljubiti, treba ih ljubiti...
- Koga treba ljubiti? Zar sve ljude koji su ovdje?
- Također i njih. Sve.
On se okrene k paru, koji predstavlja radosnu mladost: eto takve treba ljubiti.Časom motri gospodina s bijelim kosama. A onda obraća svoj pogled na me: na njegovu licu čitam nijemo pitanje. Kažem mu bez riječi "ne" glavom. Izgleda, da me sažaljeva.
- Pa ni vi, rekoh mu lecnut, ni vi ih ne ljubite.
- Zbilja, gospodine? Dopuštate li mi vi da drukčije mislim?
On se opet drži uljudno do vrška nokata, ali mu oko porugljivo sijevne, kao da se grdno zabavlja. On me mrzi. Pogriješio bih da budem suviše nježan prema ovome sumanutom čovjeku. Tada ga upitah:
- Znači vi ljubite taj mladi par iza vaših leđa?
On ih još gleda, on razmišlja:
- Vi mi kanda prigovarate, nastavlja sumnjičavo, što ih ja ljubim a da ih i ne poznam. Pa dobro, gospodine, priznajem, ja ih ne poznajem... osim ako baš ljubav nije pravo poznavanje, doda s nadutim smijehom.
- Ali što vi ljubite?
- Ja vidim da su mladi i ja ljubim mladost u njima. Među ostalim, gospodine.
Prekine se i naćuli uho:
- Razumijete li, što oni govore?
Da li razumijem? Mladić, ohrabren naklonošću koja ga okružuje priča jakim glasom o nogometnoj utakmici koju je njegova momčad dobila prošle godine protiv nekoga kluba u Le Havru.
- Priča joj neku izmišljotinu, rekoh Samouku.
- Ah! Ja ne čujem sasvim razgovijetno. Ali čujem glasove: ljupki glas, duboki glas. Oni se izmenjuju. To je... to je tako krasno.
- Samo ja čujem na nesreću i ono što oni kažu.
- No pa šta onda?
- Molim, oni igraju komediju.
- Zbilja? Komediju mladosti, možda? upita porugljivo. Vi ćete mi dopustiti, gospodine, da nju smatram sasvim... Je li dovoljno samo glumiti da bi se netko vratio u njihovo doba?
Neosetljiv sam prema ironiji, nastavljam:
Vi ste njima okrenuti leđima, vi ne čujete što oni govore... Kakve su boje kose mlade ižene?
On se zbuni:
- E pa... - on dobaci pogled prema mladome paru i opet se osamosvijesti - one su crne.
- No pa vidite!
- Što hoćete reći?
- No pa vidite da vi ne ljubite taj par. Vi ga na ulici ne biste ni prepoznali. To su za vas samo simboli. I vi se u ovome času ne raznježujete nad njima, vi se raznježujete nad Mladošću čovjeka, nad Ljubavi čovjeka i žene, nad Glasom ljudskim.
- Pa što onda? Zar sve to ne postoji?
- Duše mi, to ne postoji! Ni Mladost, ni Muževno doba, ni Starost, ni Smrt."
Mucnina,Zan-Pol Sartr