Gotovo. Jebena knjiga, na korak od remek-dela, dosta razlika u odnosu na kasnije stvari, a opet to je naš čovek. Bez kompromisa, desetine neviđenih likova i epizoda, mrak i ludilo na sve strane, istovremeno seva od surovog i bizarnog humora kao malo gde. Kao neka vrsta poremećenog Haklberija Fina u totalnom white trash kontekstu. Jezik je stravično zajeban, narativni delovi na momente kao da ispadaju iz Melvila i Džojsa, ili hard-core Foknera, svakako Makartijevog ćaće (faza od 1929. do 1939.), dijalozi čist urnebes. Potrebno je vreme da se čovek probije kroz sve te naslage najneverovatnijih slika i sklopova, često gotovo pa poezije, ponekad je zamarajuće i pretenciozno, i to je sve što ovde zameram matorom. Prevod fantastičan, ali to je Cvijanović, čovek koji je prevodio Volasa, i ništa drugo nisam očekivao. Dakle, pre za fanove Meridijana, nego, recimo, Puta. Ne spojlujem dalje, samo napred.