Podeljena su mi i mišljenja i osećanja. Ocenu svakako obara sam kontekst grotesknog iščekivanja i činjenica da nema ovde previše novina u zvuku, ako uopšte. Takođe, ovi instrumentali su potpuno nebitni, pre ubijaju flow albuma nego što mu pomažu. Ok, Danny dere na Chocolate Chip Trip ali malo šta tu još ima interesantnog u onome što mu daje podlogu. Isto tako, produkcija mi je previše plastificirana, Maynard je malo skrajnut.
Sa druge strane, činjenica je da mi je svakim slušanjem album sve bolji i da sam od stava da je Adam Jones ovo odradio na autopilotu sad skloniji da tvrdim da se baš dobro ritmički poigravao i da ovde ima i mehanike i melodije sasvim dovoljno. Sve je jako upeglano i tight as fuck, a najviše mi se sviđaju momenti kad Justin dobije prostora da obogati priču. Danny je monstruozno odradio svoj deo, mada u okviru svog prepoznatljivog stila.
Suma sumarum, potrebno je vremena da se ovo fino vari i ne treba holivudska veličina ili pompa oko albuma da bude prepreka da se on konzumira postepeno i studiozno, kao svako Tool izdanje. Favoriti su mi Invincible i 7empest ali ovo zahteva još dosta obrtanja.