Ako su prve dve pesme na novom albumu mogle da budu nagoveštaj optimističnijeg zvuka, od Until (moj lični favorit ovde) pa do kraja, sa izuzetkom možda Closure, to su te dubine tuge svojstvene samo retkima. Dakle, prve dve pesme mene podsećaju na setna jutra nakon duge i teške noći (cela Patrickova diskografija) ali onda kao da se ponovo autor prepušta očaju jer ne zna za drugo. Ako za Jasona Molinu pričaju da je "umro od tuge", kako to da je Patrick Walker još uvek živ?
Ovo je logičan nastavak Wider than the Sky priče, možda malko aranžerski kompleksnije ali to je to, samo gola emocija.