Sve to stoji. Usudio bih se primetiti da si to doduse pomalo tendenciozno konstruisao. Pojam 'beskucnik' ili 'klosar' nisu izmislili Ameri. Bilo ih je otkako je sveta i veka. Bilo ih je i ima ih i kod nas, samo mi ne pravimo te statistike za razliku od Amera. Ameri su ti koji dizu dreku na sav glas o svojim beskucnicima. Stranci ih se sete samo kad zele da se brecnu na Amerigu. Kao 'e kad ste tako savrsena zemlja, kako to da imate beskucnike?'. Upravo to pitanje nisu izmislili stranci nego sami Amerigosi. Oni su ti (tojest mnogi medju njima, ali ne i svi) koji urlaju na sav glas 'e, kako je moguce da imamo beskucnike kad (ako) smo najbogatija i najpravednija zemlja na svetu?'. Onda se to tendenciozno premetne u medijima.
Sto se samog problema beskucnika tice, u Americi ali verovatno i sire, pitanje je fenomenalno tesko resiti. Komunisticke i neke socijalisticke zemlje su se poodavno nosile mislju da su to pitanje resile, raznim partijskim i socijalnim programima. Onda opet, beskucnika je u komunizmu (recimo Rusiji) bilo koliko hoces.
Nisam upoznat sa trenutnim stanjem va Amerige, ali u USA stvari stoje otprilike ovako (uzgred, morao sam da konsultujem vladine organizacije i Nacionalnu koaliciju za beskucnike - N.C.F.H.):
'Beskucnistvo' je privremena tojest prolazna situacija. Pojedinac nije beskucnik citavog zivota. Postoje mnogobrojna istrazivanja i statistike u vezi materije, ali sami istrazivaci i organizacije konstatuju da ih je u stvari nedovoljno da bi se problem u potpunosti realno sagledao. Na NCFH sajtu mozes pronaci podatke da u toku kalendarske godine u Amerigi ima i do 3,5 miliona beskucnika. Oni prate (dobijaju) podatke i z centara koji hrane i smestaju beskucnike na dnevnoj bazi. Iako to daje jednu sasvim realnu sliku o situaciji, nije ni to dovoljno. Koliko ljudi se ne obraca tim centrima za pomoc? Kad oni referiraju o beskucniku, to je mozda osoba koja je izgubila posao/stan na nekoliko dana ili nedelja i jednostavno nema gde, pa bar da pojede nesto i prenoci na suvom i toplom i koliko toliko sigurnom mestu. Broj onih 'pravih' beskucnika i klosara je znaci sigurno manji od te ukupne cifre, drugim recima, americki statisticari guraju sve u tu kategoriju pa posle rade statisticke analize (tipa koliko si dugo i zasto bio beskucnik).
Imas jako puno materijala na gorepomenutom (non-profit) i vladinim sajtovima (Vlada). Ono sto je mislim najbitnije naglasiti, iako je nepopularno tojest 'politicki nekorektno', je 'cinjenica' ili mozda vise neki osecaj da se ogromna vecina beskucnika koje susreces dnevno svrstava u jednu kategoriju beskucnika: ovisnici.
Licno 'poznajem', tojest srecem svakodnevno nekoliko njih, mozda desetak. Vise oko dve prodavnice gde ja pazarim, jedna je u mom kraju, druga kod posla. Niko ih ne dira, ni panduri. Mogu da prose/zickaju tamo gde to nije explicitno zabranjeno, a kad je zabranjeno stoji znak da je zabranjeno. Niko od vlasnika tih radnji naravno ne voli da mu ispred radnje sede klosari i zickaju, smaraju im klijentelu. Na ulici jako retko mozes da vidis klosare mladje od nekih 30 i kusur godina i starije od nekih pedesetak godina. Ovi stariji verovatno pocnu redovnije da obilaze sklonista, sklone se sa ulice na dnevnoj bazi, tu se brzo ostari, tesko je. Broj tinejdzera klosara je zanemarljiv u odnosu na ostale i krece se negde preko 1%, jedva (1% od svih beskucnika). Sto je opet naravno mnogo. Amerikanci kazu da u Americi ne sme biti klosara, da se svakom mora pomoci. Kako?
U Americi postoji toliko institucija koje pomazu samo beskucnicima, da im se ni broj ne zna. Ali savezna vlada se ne bavi tim pitanjem na saveznom nivou. Bar ne direktno. Bavi se indirektno (sto mozed videti sa ovog njihovog sajta), znaci oni pomazu i regulisu sva pitanja u vezi tog problema kroz organizacije koje su tu da pomazu klosarima. U Americi se sve te i slicne organizacije zovu 'not-for-profit' organizacije, drugim recima te firme ne zaradjuju nikakav profit ali isplacuju (uglavnom relativno niske) plate svojim sluzbenicima koji provedu citavu karijeru pomazuci drustvo po ovom ili onom pitanju. Svi ste culi za te neke dobrotvorne organizacije, za eliminisanje beskucnistva ali i za borbu protiv raka i kojekakvih bolesti, pomoc deci iz celog sveta i sta sve ne. Posto vlada ne resava ta pitanja, amerikanci, ljudi, su uzeli stvar u svoje ruke. Kad neko tendenciozno govori o tom problemu u Amerigi, pljuje stotine hiljada ljudi koji u svakoj generaciji provedu vek i karijeru pomazuci druge ljude, pa tako i beskucnike. Da je sreca da mi imamo takve organizacije i ljude.
Elem, kako rekoh, beskucnici koje vidjas na dnevnoj bazi su uglavnom ovisnici, ljudi koji ni sami sebi ne mogu da pomognu. Kaze neka statistika da 23% beskucnika imaju i familiju (svoju, znaci zena, eventualno i dete). To su jednostavno alkoholicari i narkomani. Nisu oni postali alkoholicari i narkomani kad su postali beskucnici, upravo su ostali bez svega jer ne mogu da funkcionisu normalno. Obuzei ih je alkohol i droge iz bilo kog razloga. Retke su one price tipa, bio u ratu ili izgubio sve pare na berzi pa eto, propio se i postao beskucnik. Ti klosari su ljudi sa margine, koji vec od malih nogu verovatno imaju problem sa alkoholizmom i narkomanijom iz ovog ili onog razloga, sve je to vec vidjeno. Ili su im rastureni domovi ili ovo ono. Odaju se poroku ali ne mogu da se kasnije sami izbave. Americka vlada ima milion programa za pomoc sovjim stanovnicima (i onim nelegalnim, bez problema) i postoje hiljade uredbi koje odredjuju pruzanje novcane i druge pomoci svakome. Beskucnici uglavnom i ne znaju za to ali i ne haju. Njima to nista ne znaci. Svaki beskucnik moze da dobije bespovratnu novcanu pomoc od vlade u iznosu od nekih 5,000$-15,000$, zavisi po kom osnovu je trazi. Ali ne moze da je trazi na osnovu toga sto je beskucnik. Mozes da kazes 'izgubio sam posao', ili 'bolestan sam', ili 'sjebase me kreditori', sve to priznaju i stagod ti padne na pamet. Ali ne mozes da se usetas i kazes, ja sam beskucnik, dajte mi pare. Dace ti hranu i odecu, poslati u skloniste ali ti pare nece dati (dace ti kintu da odes do sklonista, na licu mesta).
Sistem funkcionise savrseno, bar na papiru. Svi brinu ako zele da brinu, brine i drzava krzo te neke institucije. Ali drzava ne moze da ti nadje kucu i posao i useli te u tu kucu besplatno. Drzava ti garantuje mogucnost opstanka. Mogucnost. Niko ne sme da te kara iz ovog ili onog razloga. Niko ne sme da kara ni klosare. Niko pa ni milicija. Posto je Ameriga demokratija, svaka savezna drzava ima svoju politiku oko tog problema, ali i svaki grad. U Santa Monici, Kaliforniji, je raj za klosare. Baskare se po parkovima, zickaju pljuge, zickaju za cirku i klopu, malo su high, malo cirke, prolaze dani. Vreme je savrseno, ne treba im ni vreca za spavanje 8-9 meseci godisnje maltene. Juzna Kalifornija uopste je raj za klosare, sto zbog klime sto zbog odnosa prema klosarima. Ali su ih recimo proterali iz San Francisca, pre jedno 10-15 godina. Frisco je bio prepun (bogat grad) klosara i gradonacelnik ih isterao. Morali su da napuste granice grada.
Ima ljudi koji jako tesko nalaze neku lepu i ohrabrujucu rec za klosare, jer u klosarima u stvari vide i sebe. Zasto? Pa poznata ti je verovatno ona americka kovanica (koju su opet sami Ameri ustanovili) da je pola Amerike dve plate daleko od ulice. Izgubis posao na dva meseca i stizu naplate koje nemas da platis. Ulica. Ali se svi bore da im se to ne desi, i ne desava se svima. Ni u Americi se posao ne gubi tako lako, a i kad se izgubi ti dobijes otpremninu. To su jedna, dve plate gratis i preporuka od firme (da nisi ti zabrljao nesto ili ukrao nego da se firma 'daunsajzuje'). Nigde na svetu ti drzava ne moze garantovati posao. Samo mogucnost da ga pronadjes. Ili izmislis, mozes da budes i svoj gazda, i drzava i/ili banke ti daju kredite i putuj rodjace sa svojih deset prstiju uradi nesto.
Mislim, Amerika je gloriozna zemlja koja ima svoje mane jer i u njoj zive ljudi. I to ljudi iz celog sveta, razlicitih boja i vera. Trebalo je osmisliti drustvo i zakone u tom drustvu gde ti mozes da ne volis nikoga ako si bas tako natakaren, ne moras ni da se druzis ni sa kim, mozes vek da provedes u getu. Ali ne mozes da diskiminises nikoga. Mozes kao Jevrej da mrzis Arape, kao Srbin Siptare, ali ako si Jevrej ili Srbin i imas neko preduzece, bez obzira da li je to piljarnica ili ciscenje dvorista, ako te pozove ili udje u radnju Arapin ili SIptar, moras da ih usluzis kao i bilo koga drugog. I ne smes da ih verdjas. Ali smes da ih mrzis iz dna duse, koga zabole. Drugim recima, garantuju oni i Jevreju i Srbinu slobodu da mrze ceo svet i rade sta hoce ali samo ako to ne utice na Arape i Siptare da se osecaju kao ljudi drugog reda. I obrnuto vazi. Covek mora da dodje i prozivi neko duze vreme na zapadu (ili istoku nebitno) da bi upoznao njihov sistem malo kompletnije, nasa saznanja o zemljama nama stranim su vrlo stura. Da, mi poznajemo geografiju, i znamo glavne gradove i poneku reku i planinu, cak i istorijske licnosti, ali vecina nas prakticno ne poznaje onu prakticnu, pravnu i ekonomsku svakodnevnicu na zapadu ili istoku dok se ne suocis sa istom. Koliko god me iritiraju poneke stvari po zapadu i istoku, tipa rat u Iraku i vojna nadmoc, udaranje packi silom, ovo ono, maltene sam dnevno zapanjen nekim institucijama i sjanim politikama koje se vode po svetu, a koje mi prosto ignorisemo jer nam niko nije saopstio da ima i toga, eto moze i tako.
Znaci, beskucnici u Americi i pored sve pomoci koju im CITAVA NACIJA pruza na dnevnoj bazi, moraju da se iz svoje situacije iskobeljaju SAMI, moraju da rese da zele da se iskobeljaju, moraju da prestanu sa porocima i udare se u bulju, odu na rehabilitaciju i ponovo uskoce u drustvene tokove. Jer oni su van svih drustvenih tokova. Imaju svoj neki svet. Citava nacija je tu da im pomogne ako oni zele sami sebi da pomognu. Ako ne zele, onda im nacija omoguci 3 topla obroka dnevno i krevet na suvom, toplom i sigurnom mestu.
Naravno, posto smo ljudi, u svemu tome ima i korupcije, ja otvorim non-profit organizaciju (one ne placaju takse) podignem donacije od ljudi i drzave i raznih institucija (glumaca iz Holivuda jelda) i onda krajcujem sebi kintu u dzep. Zatvor brale. Na zalost toliko se skotova nakotilo u Amerigi poslednjih decenija, da je taj americki moral srozan u velikoj meri u odnosu na ono sto je bio posle WWII. U periodu posle WWII, nekih mozda 5-6 prvih godina, svaki Amerikanac, a o americkom vojniku da i ne pricam, je bio docekivan kao heroj i 'beacon of freedom' jer je upravo taj americki moral bio najvisi na svetu. Oni su bili dezurni pravednici i oslobodioci svega ugnjetavanog. NIsu uopste morali to da rade, ali eto oni su osecali potrebu da dele svoju viziju sa drugima. Iako i danas postoji ogroman broj Amera koji zele da dele svoju viziju i 'way of life' sa drugima, postoji i drugi tip ljudi, koji su eto isto Amerigosi igrom slucaja, i docepaju se nekih funkcija, cija je vizija posve drukcije prirode. Tipa, 'svi cete vi da radite za mene'. To nema veze sa Amerigom, ko god je malo prosarao planetom skapirao je da nas ima raznih, i da mu/joj se ne da druziti se bas sa svima.
Amandman: poslednjih godina je nazalost postao trend pogotovo u Kaliforniji da se iz republickog budzeta (da narode, Kalifornija je republika, pise lepo i na zastavi) krati kinta za pomoc kojecemu pa tako i mentalnim bolnicama. Usled hronicnog nedostatka para, mentalne institucije su primorane ne samo da odbijaju pomoc novim bolesnicima vec i da otpustaju postojece pacijente, ljude koji su i decenije proveli u instituciji. Nisu ti ljudi opasni, barem ne velika vecina (Let iznad kukavicjeg gnezda) ali zamisli kakva je to tragedija kad pored sve bede sad i mentalne pacijente pustis na ulicu. To je najtezi slucaj beskucnistva, ti ljudi ne znaju ni da zickaju niti bilo sta. Onda njima ovi ostali beskucnici, alkosi i narkomani pomazu. Tu su pred tobom, taj sljam i drustveni otpad koji nikom ne treba, ruglo, i to ruglo taj sljam se razleti i zrtvuje za svoje bolesne i retardirane zemljake koji imaju jos manje od njih samih, koji su kao deca nemocni. To je tako dirljivo da se covek prosto ugusi u suzama iako nevoljno. I onda se neminovno u svacijim grudima probudi ponos sto zivis u zemlji gde se i homelessi zrtvuju i pomazu slabijima i od sebe, prosto ozareni od srece sto i oni nekom mogu da pomognu, probudi se ponovo ljudskost u njima, to je neverovatan osecaj kad prisustvujes necem takvom. Pobeda humanizma i to pobeda onih koji su najnehumanije tretirani.
I zato: