Dersu Uzala

Sa Neil Peart-ovog bloga. NEWS, WEATHER, and SPORTS November, 2008 Final rehearsal, Buddy Rich tribute concert, Oct. 17, ’08 “Look ma—I’m smilin’!” (photo by Rebecca Truszkowski) The Drums of October In my time, I have climbed some serious mountains, from hiking to the top of Mount Kilimanjaro and bicycling over the Simplon Pass in the Alps, to facing down the uphill battles that life throws up in all our paths. However, one of the hardest climbs I ever had to make was just four steps—up to the stage of the Hammerstein Ballroom in New York City, on the night of October 18, 2008. In forty-three years of playing drums, I have walked onto thousands of stages, of course, and I am always tense and anxious—tense with determination to play well, and anxious about not playing well. But this stage, this performance, was, as my teacher Freddie Gruber would say, “a whole other thing.” Earlier that day, friends asked me how I was doing, and I shrugged and said, “Terrified!” They laughed, but that was a pretty accurate confession. I felt I had a lot to live up to on that stage—the weight of expectations, my own and the audience’s, and of course, the peerless drumming deity under whose name we were performing: Buddy Rich. I wanted to do my best—better than my best!—and I would only have one chance: right now. The house was full of great musicians, in the band and in the crowd, and, oh yes—the show was not only being recorded and filmed, it was streaming live on the Drum Channel Web site, all over the world . . . So as I stood at the bottom of those four little steps waiting for the stage manager’s cue, my “fight or flight” instincts were powerfully active. I must admit the “flight” option had its appeal: “Just run away, out that door over there and onto 34th Street, and don’t stop—they’ll never catch you.” But, with a supreme act of will, I decided to “fight”—go up there and . . . face the music. I could only hope all my preparation would carry me through. Final rehearsal (photo by Rebecca Truszkowski) The path that led me to those four little steps had been a long and tangled one, and like so many stories, it started when I was a child. The music my father played on his prized hi-fi was big-band records by Duke Ellington, Count Basie, Glenn Miller, Tommy Dorsey (I would have heard Buddy Rich with the Dorsey band, or Harry James, way back then, without knowing it), Nat “King” Cole, Frank Sinatra, and other greats of that era. At the age of eleven or twelve, my first inspiration to play drums came from the movie The Gene Krupa Story, so big-band music was deeply engrained in my memories, but, strangely, never in my drumming. In my teens I fell madly in love with rock music, and every day I practiced by playing along with the hits of the mid-’60s on the AM radio in my bedroom. When I started playing in local bands, together we discovered, and covered, the “underground” hits of the day: Jimi Hendrix, Cream, The Who, Moby Grape, King Crimson, Jethro Tull, Grateful Dead—all that adventurous, ambitious, and ardent rock music—and that became my music. That’s what I listened to, and that’s what I played, for the next—well, forty-three years and counting. In 1992, I had my first opportunity to play with a big band, when Cathy Rich, Buddy’s daughter, invited me to play at a Buddy Rich Memorial Scholarship Concert in New York City. Though powerfully intimidated by the challenge, and naturally inclined to avoid it, I forced myself to accept. The results were . . . let’s say, “mixed.” With too little time to actually rehearse with the band (a serious handicap!), it wasn’t until we were onstage playing the first tune, “Mexicali Nose,” that I discovered two things: I was too far away from the horns to hear them (as far as could be: they were upstage left; I was downstage right), and, second and far worse, the band was playing a different arrangement from the one I had learned! That situation is usually the stuff of a performer’s nightmares (musicians, stage actors, and professional athletes all seem to have them), but all of a sudden it was horribly real. Barely a minute into “Mexicali Nose,” I went into what I knew as the first four-bar drum break, only to hear that the rest of the band—what I could hear of them—was still playing! Pushing away the panic, I just played steady time, holding it together while I strained to hear something in the arrangement that I recognized. Though I survived that “train wreck,” it’s not the kind of psychic shock and trauma I am able to take lightly, or recover from easily. I played through the rest of the show, “Cotton Tail” and “One O’Clock Jump,” and a drum solo, but I was shaken, and—it has to be admitted—wretched. Later, I resolved that the only remedy for that bad feeling was to do it again, have another try, only this time under more controlled conditions: in the recording studio. In 1994, I produced and played on the Burning for Buddy tribute recordings, and that was a much more rewarding experience (as it remains—I still like listening to that music). And yet . . . I still had a nagging feeling that when I played in that style, I was just imitating it, not really feeling it properly. As the old Duke Ellington standard goes, “It don’t mean a thing, if it ain’t got that swing,” and I didn’t think I did. So, in early 2007, when Cathy Rich and I began discussing another Buddy tribute concert (agreeing, “It’s time”), I started thinking about trying to upgrade my “swing skills.” That notion was reinforced by my old friend Jeff Berlin, a virtuoso bass player (perhaps the virtuoso bass player), in the kind of brutally honest advice only a really good friend—a really outspoken good friend—would offer. Jeff and I, and my bandmates, have been friends for nearly thirty years, going back to Jeff’s days with Bill Bruford’s band. Since that time, Jeff and I have stayed in touch, however sporadically, and earlier this year, when Rush played in Orlando, Florida, near Jeff’s home, I arranged to get together with him in the afternoon. When I told him I was going to be playing at the Buddy Rich tribute in October, he immediately offered to be my bass player. (Maybe “demanded” is more accurate—Jeff’s the kind of guy who combines apparently boundless self-confidence with deep-seated neuroses and insecurity. I know many people like that—I see one in the mirror every day!) Jeff and me, final rehearsal (photo by Rebecca Truszkowski) Later, as Jeff and I exchanged e-mails about schedules and material, he offered a suggestion. Though phrased in more diplomatic language, the essence of what he said was, “Whyn’t ya get some lessons, kid?” And I said, “Oh yeah?” And he said, “Yeah!” And I said, “Oh yeah?” And he said, “Yeah!” So—it was on. But seriously, the only real question for me was who. Jeff mentioned a couple of drummers he had worked with who he thought would be suitable teachers for me in the particular discipline of swing drumming. I consulted with my longtime teacher, Freddie Gruber, now 82-years-young, but pretty much retired from the “game,” and another knowledgeable adviser, Don Lombardi, founder of Drum Workshop, and now spearheading an exciting online resource for drummers, Drum Channel (about which more later). Now, here’s a chain of happenstance that strains credibility. Back in the early ’80s, I played on a couple of songs for a Jeff Berlin album, and in the Bay Area studio where we recorded, I met Steve Smith for the first time, as he was playing most of the other tracks on Jeff’s album. A decade later, at that Buddy Rich tribute concert in ’92, Steve also performed, and we met again for the Burning for Buddy sessions in ’94. That’s when I met Steve’s teacher, Freddie Gruber, who became a hugely important musical influence and friend to me, and introduced me to the products of Drum Workshop (showing up at my house with one of their bass-drum pedals, to replace the antediluvian device he had frowned at on my practice kit—Freddie had also taught Don Lombardi, and been involved in the early years of DW). Earlier this year, at Freddie’s 82nd birthday party in a nightclub in the Valley, where our friend Joey Heredia was playing, I met another former student of Freddie’s, Peter Erskine. Peter had taught Steve Smith years ago, when they were both teenagers. What a web of connections. Freddie and me, watching Joey play (photo by Rebecca Truszkowski) Peter began his drumming career with the Stan Kenton big band, then went on to cement his reputation with perhaps the preeminent jazz group of the ’70s and ’80s, Weather Report. All along, Peter remained a teacher—for more than thirty years now, and he is currently Professor of Drumset Studies at the University of Southern California—and has continued to record and perform with a wide variety of artists, including Steely Dan, Chick Corea, Joni Mitchell, Diana Krall, various classical ensembles, and studio work ranging from big-band jazz to film scores. All that—and the guy lived fifteen minutes from my house! As the English would say, “S’obvious, innit?” During a break in this summer’s Snakes and Arrows tour, I scheduled a lesson with Peter. When I parked in front of his house in Santa Monica and walked up to the door, sticks in hand, I had to smile at myself. I was a thirteen-year-old beginner again, climbing the stairs to the Peninsula Conservatory of Music on St. Paul Street in St. Catharines, Ontario, for my Saturday morning lesson with my first teacher, Don George. And of course, that’s how I had to feel—there’s no point in taking lessons if you’re not going to surrender to the teacher. That’s what I had done with Freddie back in ’94—followed his guidance to the extent of changing just about everything I had done before, in thirty years of playing: the way I held the sticks, the way I moved my hands and feet, the way I set up my drums, the way I sat at them—everything. When Peter welcomed me into his backyard teaching studio, he told me he had watched my Anatomy of a Drum Solo DVD, and had appreciated it. I said, “Hey, as far as I’m concerned, I’m a butcher, and you’re a surgeon.” Peter laughed and spread his hands dismissively, “You’re not a butcher.” I raised a hand up high, palm out, and smiled, “Hey—I’m a good butcher; I’d just like to get a little more surgery into it!” So we began. The object of this course of study was to make me a better big-band drummer, but that proved to be a complicated assignment, and it started with the most basic element. Peter asked me to play slow quarter notes on the ride cymbal, just “ding, ding, ding,” and I did, with a kind of circular flick of the wrist between each beat. That was part of what I had learned with Freddie—to think about what happens between the beats, and make it part of the music, a kind of rotary motion that makes your playing a dance. But Peter pointed at that little flick of the wrist, and said, “What’s that?” Well, Peter had studied with Freddie too, so he knew what I was doing, and I was puzzled. I looked at him and said, “Um—timekeeping?” Peter shook his head and put his fist to his chest, “Timekeeping is here. It’s internal, and doesn’t come from waving your hands in the air!” He paused and raised a magisterial finger, “Own the time!” So we started with that, working on remaking my ride stroke—again, the most basic of drumming techniques—with Peter offering visual metaphors like, “Pretend you’re scolding your dog,” with his index finger extended. “Your stick tip is a laser,” with his fingers indicating the range of motion it should have—a thumb and forefinger apart. As I tried to replicate his instructions, I would slip into old habits, and Peter raised his finger in the dog-scolding gesture, and scolded me: “Quit waving!” I laughed and tried again. Thinking about it later, I came to understand that Peter’s method didn’t actually contradict Freddie’s at all—it was simply a “higher evolution.” Perhaps now I was ready to take that understanding of “the dance” and internalize it—make it part of my thinking, part of my feeling, part of my time-sense, but not part of my actual motion. After that first three-hour lesson, which seemed to fly by, Peter gave me a printed list of exercises to work on, and a CD of music to listen to and play along with—but, he stressed, on high-hat only. I drove home that day feeling dazed by this flood of information, and a little unsure. Could I do this? Devote myself to months of daily practice? Would it do me any good? But I resolved to try. Because that’s what I do—I’m a heck of a “tryer.” I had warned Peter right away, “I’m a slow learner—but I’m stubborn!” During the final run of the Snakes and Arrows tour in July, I started working on Peter’s exercises in my pre-show warmup. When the tour was (finally!) over, I retreated to my Quebec house, where I set up a little practice corner in a spare room—just a throne, a high-hat, and a metronome (a lot more neighbor-friendly than a whole drumset, especially if you live on a lake in the woods). Every day I made time (in both senses) to keep working on Peter’s economy-of-motion ride stroke, and exploring time and rhythm at different tempos. Then I would put on the headphones and tap along with one of Peter’s “playalong” selections. When I got back to California in early September, I scheduled another lesson with Peter, and the first thing he asked me to do was play a quarter-note ride on the high-hat. Peter watched me for a minute, then nodded and said, “Perfect.” What a glow of satisfaction (and surprise!) I felt at that moment. As an adolescent, when I worked Saturdays and holidays at my dad’s farm equipment dealership, he would send me off to do something—polish a tractor, clean out parts bins—and when I finished, I would say, “Is that good enough?” Without even looking at what I had done, Dad would say, “If it’s perfect, it’s good enough.” So in my father’s scale of values, my ride stroke was “good enough.” It’s nice when hard work pays off. Peter gave me some more exercises to work on, and I continued practicing every day. By then I had played nothing but high-hat for over two months (though I must say it never became tedious), and one day I sent Peter an e-mail, titled “Epiphany.” Today, September 24, 2008, at precisely 4:32 p.m. Pacific Standard Time, for the first time in recorded history, I commenced to SWING! It was as if I was looking down from a great height, for I watched my right hand ticking away on that high-hat, and it was OWNING THE TIME! You know what I'm talkin' about! At my next lesson, Peter said he wanted me to play along with “Love for Sale,” one of the Buddy Rich arrangements I would be performing at the upcoming tribute concert, on his drums—right now. ¡Jesu Christo! It would be the first time I had played an actual drumset in two months, and the first time I had ever played that song on a drumset. And not only was it in front of my master teacher, but he was going to record and film it (“for reference,” he said). I struggled through it as best I could (at least I knew the arrangement, if only on high-hat!), then had to stand aside and watch ruefully while Peter sat down and played it—properly. (I thought that was really unfair!) His playing was delicate, eloquent, and economical—a kind of artful, effortless surgery that expressed supreme musicality. I have written before that I believe the first deadly sin for humans might be envy, but right then it was hard not to feel a little of that poison. But fortunately, Peter teaches drumming with the same attitude my editor, Paul McCarthy, brings to my prose—an attitude I have described as “critical enthusiasm.” Rather than telling you what you’re doing wrong, they tell you what you’re doing right—then suggest how you might do it better. That works for me. Professor Erskine expounds for the cameras (photo by Lorne Wheaton) The lesson pictured here was conducted for the cameras of Drum Channel, in their state-of-the-art multimedia studio in Oxnard, California. For nearly two years now, Don Lombardi has been developing and nurturing his “baby,” building a team to create an online resource for drummers with unlimited horizons—a teaching forum, an archive of drumming history, a faculty of instructors impossible to match in any other medium, and an online “community center” for all those who worship at the Altar of the Drum. Earlier this year, while I was preparing for the summer 2008 part of the Snakes and Arrows tour, I rehearsed in Drum Channel’s studio for a couple of weeks, and in return for that opportunity to do my preparation at home instead of in Toronto, I filmed some instructional material for Don. Drum Channel is a separate enterprise from the Drum Workshop factory, but is adjacent to it, so the number of prominent drummers who come through there is staggering—and exciting. Just while I was working there in April, and again for ten days in October before the Buddy Rich show, I encountered such an inspiring variety of great drummers, from artist-in-residence Terry Bozzio to old friends and new who were also contributing material for the Drum Channel: Gregg Bissonnette, Doane Perry, Joey Heredia, Chad Smith, Danny Seraphine, Alex Acuña (Peter’s predecessor in Weather Report), Ralph Humphrey, and Steven Perkins. I saw bits of footage Don’s team has shot of other drummers, and I can tell you, it’s wonderful stuff—of the moment, and for the ages. In early October, once again I traded some instructional filming for the use of Drum Channel’s studio as a rehearsal space, the presence of my master drum tech, Lorne Wheaton, and the world’s best commute—up the Pacific Coast Highway through Malibu to the farmlands of Ventura County, one day smelling of onions, another of cilantro. Don and I thought it would be worthwhile to film a session of Peter teaching me—not only instructive in its substance, but also in its spirit, its message: after forty-three years of playing the drums, a guy like me could still try to learn something. (Jeff Berlin’s advice to me applies to all musicians, really: “Whyn’t ya get some lessons, kid!”) I also spent a day hanging and playing with my young friend Nick Rich, Buddy’s grandson. I have known Nick since he was six, when we were both nervously awaiting the start of our first Buddy Rich Memorial Scholarship concert (that year, Nick’s contribution was break dancing to Michael Jackson!). We “bonded” then, and kept that bond as he was growing up. Twenty-four now, decorated with all kinds of skin ink, body ornaments, and striped hair (I call him El Tejón, “The Badger”—he calls me “Uncle Noyle,” after my grandfather’s nickname for me, or—ha ha—“Grandpa”), Nick has become a fine drummer. He studied with the great Dave Weckl (another student of Freddie’s), and has integrated some of Dave’s fluid, intricate funk style with his own natural exuberance. Nick and I played “drum duets” for a while, and it was great to discover that our drumming interlocked as tightly as our characters always have. (I love that crazy mixed-up kid.) Jamming with “El Tejón” (photo by Lorne Wheaton) This time Nick would be playing drums at his grandfather’s tribute, and it meant a lot to him (he was only two-and-a-half when Buddy passed, in 1987). Nick was going to perform two of Buddy’s more rock-oriented charts, “Beulah Witch” and, “Mercy, Mercy, Mercy” (originally a pop song by the Buckinghams, written by Joe Zawinul, founder of Weather Report—Peter told me that when he joined Weather Report, Joe gave him some “homework”: the works of Nietzsche). That weekend Nick and I had a chance to rehearse our material with a real, live band, along with the other West Coast drummers in the show: Terry Bozzio and Chad Smith. Don had suggested bringing in some music students from the nearby California State University at Northridge, where our bandleader, Matt Harris (Buddy’s last keyboard player), taught. Matt had also written some special arrangements for Terry and Chad, while I had commissioned a big-band treatment of Rush’s “YYZ” from one of Buddy’s other longtime musicians and arrangers, John La Barbera. That arrangement had never been played before, so it would be a good opportunity to check it out, along with the chance to play through my other selections: Buddy’s trademark arrangement of “Love for Sale” (a supreme challenge, but it was probably my favorite of all Buddy’s vast repertoire, and I just had to try it—never mind that it had already been played so superbly not only by Buddy, but by Steve Gadd and Dave Weckl), “Time Will Tell,” which had a good bass showcase for Jeff Berlin, and the traditional swing numbers, Duke Ellington’s “Cotton Tail” and Count Basie’s “One O’Clock Jump” (both of which had featured in my drum solos with Rush in past years). For two days in mid-October, the Drum Channel studio was crammed with four drumsets and drummers, fifteen other musicians, an arsenal of video cameras, and a platoon of operators and engineers. It was a surreal scene, really, that perfectly exemplifies my title, “The Drums of October.” Drums have never been a bigger part of my life than they were that month. And the actual drums I played in October were pretty special, too. DW’s restlessly innovative drum designer, John Good, imbued them with all his “Wood-Whisperer” magic, and they glittered in classic white marine pearl, like Buddy’s, with gold-plated hardware for a little modern bling. My cymbal array was also completely redesigned for the performance—different ride, high-hats, and lighter Paragon crashes—with help from Chris Stankee in onsite testing, and, in the Sabian factory in New Brunswick, Mark Love, the cymbal alchemist (“literally,” I told him, “turning base metals into gold”). Even the sticks I held in my trembling hands at the bottom of those four little steps were different. For this music, Peter had recommended something with a narrower shoulder and smaller bead than my usual “rock knockers,” and out of a huge selection sent to me by Kevin Radomski at ProMark, I immediately gravitated to a pair of Joe Morello’s signature models. They just felt “right” in my hands, and when striking and rebounding off the high-hat. (Coincidentally, that very day, in the car, I had listened to Joe’s lovely playing on “Drumorello,” on the first Burning for Buddy volume—and it had been sitting beside Joe in the studio while we recorded that, hearing him make those DW drums sing, that inspired me to try out their drums myself.) Now, back to those four fateful steps. Short version: I climbed them. As quite a few of us in the show seemed to agree later, “It could have been better; it could have been worse.” That, of course, is because we all apply my father’s values: “If it’s perfect, it’s good enough.” For myself, once I was on that stage and behind the drums, I felt like I was in a kind of kinetic trance, my mind spinning in frantic orbits. At one point I remember watching my hands and feet play a certain figure correctly­—all by themselves! That was proof enough that the hours of rehearsal and preparation had paid off. Generally, I just tried to play it safe and straight, not taking too many chances, and in the end . . . it could have been worse. Though I had watched all the rehearsals at Drum Channel and in New York, I didn’t watch the actual show. I shut myself away in my dressing room and tried to escape the tension by reading a book (I know, weird, but it works for me, and I had chosen a perfect book—Case Histories, a gripping mystery by Kate Atkinson, whose genre is referred to as “literary thriller,” which apparently doesn’t have to be an oxymoron). But my dressing room was right beside the stage, so of course I could hear every note of the show, and it clearly offered such a wonderful range of styles, in the drummers and the material—largely from Buddy’s catalogue, plus some music specially commissioned for the event. As onstage host, it was Cathy’s job to stitch the whole evening together (as she realized suddenly, with a little trepidation, just before the show), along with video clips of Buddy and us performers (as I stood twitching beside the stage while my long-winded video introduction played, I called over to the headsetted stage manager, Don Sidney, “Tell that guy to shut up!”). The audience was treated to a fantastic band, assembled by one of the featured drummers, Tommy Igoe (in a single word which I mean to convey much, Tommy’s playing is “accomplished”), along with John Blackwell (“prodigious”—after watching John play at rehearsal, and talking with him a little about our lives—he told me Ghost Rider had helped him through a similar tragedy of his own, and the way he said it made my eyes prickle—I told him, describing his playing and his nature: “You’re a monster—with a beautiful spirit,” then added with a laugh, “and you can put that in your bio!”), Terry Bozzio (“inimitable”—the more time I spend in his company, the more I am inspired by his example of total creative dedication; and he was joined onstage by percussionist Efrain Toro, who can only be described as “delightful”—such a warm spirit in his playing and his demeanor), Chad Smith (“effervescent”), Nick (El Tejón) Rich (“formidable”), Donnie Marple (“promising”—the young winner of a drum solo contest), and a last-minute guest appearance by Peter Erskine (“masterly”). Peter happened to be in town recording, and when he told me he was going to be at the Buddy show, I made a wide-eyed grimace and said, “It’s a good thing I work well under pressure!” But Peter was very kind, and sought me out after the show to offer some encouraging words. While watching Peter play at rehearsal the day before, I had turned to a friend and said proudly, “That’s my teacher!” When I told Peter about that, he aimed a thumb at me and said, “That’s my student!” I gave him a big hug and said, “I’m not finished with you yet!” I already had the notion that I would want to continue studying with Peter, for I had learned one very big lesson: understanding more about jazz drumming is simply understanding more about drumming. That’s got to be good—even in the “October” of my own years. “Facing the Music,” onstage October 18, 2008 (photo by R. Andrew Lepley) So, as Freddie would say at the end of telling a long story, “That’s the way it went.” I warned at the outset that this tale would be “long and tangled,” but there was so much to tell. In such cases, I often think of the title of a novel by the Senegalese writer, Miriam Bâ, So Long a Letter, because it carried the same meaning. Sure, it might have been better if I had taken time to write some of this between my previous report in August and now, but . . . I was busy doing all that. It always seems that the more I have to write about, the less time I have to write it. But I’m not complaining. My life is not perfect, but it’s good enough.

Odakle? Moguce da ima tak'a neka cifra, samo zavisi odakle i u kojoj sezoni. I'am ja tu neke poznanike Arhentince, ali dzaba, oni pice odavde. Verovatno znaju razne sheme, pitacu kad stignem. Mada, daleko je to kako god okrenes.

Evo gledam Expedia-u, oko 1600$ Beograd - Buenos Aires. Nije strasno uopste...Toliko je i odavle, give or take a few bucks.

Kolima, naravno.

Secam se leta gospodnjeg devedes' i neke, izasao Load bese od Talike. Odosmo mi na neku svirku, vizavi turneje, dvorana bese ona stara, prva dvorana Lejkersa (ovih jedinih, Vladinih). Sedimo mi tu negde ni na nebu ni na zemlji, daleeeeeeeko od bine, prakticno u vr' dvorane. Tu su oni imali onu foru da kao posle jedno sat i po' kao rikne sve, lik padne sa rasvete, pozar na bini, Neretva, ludilo, skupljaj ranjenike (ovo je, skapiras, zezanje, ali ljudi se prime). I sad tu kao Talika da zavrsi show, a ima mrtvih...Raja odlepi....Ono kao yeah, za pokoj dusi...Tu oni iznesu svako po jedno pojacalo i Lars akusticne bubnjeve. Cca 500-600 'vata snage. Ubise Boga u dvorani od 17 'iljada dusa. Ono preko razglasa je bilo zaglusujuce. Ali kad su se ovog primili, zaplakao sam skoro. Ljudi preteruju sa volumom na svirkama. Ne treba brate 100,000 vati, prekrstite se ljudi. Par 'iljada maksimalno, kolka god da je dvorana, samo ako nije 'Open Air' (na otvorenom). Ondaq, drugi padez. Razglas je ogromna boljka velike vecine tih mesta koja cak vaze za super mega kewl sale za sviranje. Prosto je neverovatno kolika je razlika izmedju studijskih inzenjera i tonaca po terenu. Jebiga, ovi drugi su dzaba u odnosu na one prve. No, odlazim u offtopic.

Nekakva O.R.A.? Omladinska radna akcija. Vidim, gradi se pruga. Brcko-Banovici? A umetnici rade. Koji je uopste koren reci umetnik? Umetnuo se? Sta? O kravati, vidi, sta da ti kazem...Bubbly .

Obitavam prakticno u (nekadasnjem) Meksiku. Jel' pogledao neko onaj Liver Stone-ov dokumentarac o Kubi, intervju sa Kastrom? Totalno ludilo. Inace kapiram da vecina nija bas najbolje upoznata sa day-to-day situacijom na Kubi. Ima bas dobrog pickaranja na tu temu na imdb.com, pa message board bas tog Stone-ovog filma. Ovi sto su zabegli iz Kube (uglavnom u Amerigu) i pored toga sto intenzivno vole svoju zemlju i naciju tupe kako je sranje. Tupe kako je sranje i mnogi drugi iz Latinske Amerike, sto je mene pomalo iznenadilo. Nisu sve latinoamericke zemlje u socijalistickom fazonu, bar ne trenutno. Chile na primer. Onda se jave neki treci, secam se nekog Danca, i on tupi kako je do bola na Kubi. Nije nikad ni bio, argumenti mu se baziraju na Buena VIsta Social Club-u koji je netom odgledao. Kao eto, svi matori, zdravi i sviraju iz zajebancije. Ali, pogledajte ovaj drugi Stone-ov film, pod obavezno. Posebnu pricu one mlade doktorke koja kida, i za isti posao bi dobijala sulude pare u Amerigi a imala bi stostruko bolje uslove. Kida i ovako, onako bi bila legenda. Ali posto je na Kubi i dalje 'uravnilovka', ona verovatno tek nesto malo vise zaradjuje od postara (tamo je bas ona stara 'prava' uravnilovka). E da, ona kao doktorka (hirurg bese) svakodnevno pici turu i obilazi ove starije pacijente koji ne mogu sami da se dopelaju na kliniku. Elem, sve sto mogu da pozelim Kubi je da ostanu kakvi su ali da im ulete debele pare. Dosta je vise cemera. Inace, pre nego sto su dosli Konkistadori, ovi od Meksika pa sve do Ognjene zemlje su se samo tako pickarali vekovima. Mi smo uglavnom i culi samo za Acteke, Inke i Maje jerbo su se ovi najebali dadaije svim ostalim plemenima, kojih sigurno bese jedno 200-300. Jaci uvek trte slabije, nista novo. Konkistadorima su se prikljucila pratkicno sva ta porobljena i istrebljivana (za kojekakve zrtvene rituale) plemena.

Kad smo bili klinci (prvi razred, eh), jedan nas ortak je ziveo na Novom Zelandu. Jako davno je to bilo. Elem, prelepo ali jebitacno dosadno. On se posle kao rani tinejdzer odselio u Kanadu i tamo mu je bilo do bola. Sto se tice Meksikanaca, to je ogromna nacija i jako komplikovana tema. U Meksiku ima preko milion Amera, apropo one diskusije da li Ameri pale negde drugde 'gde je bolje'. Pale, kad im dune (oko 4 miliona Amera zive van Amerike, btw), u Meksiko najradje. Zezanje u Meksiko Sitiju i po obali je fenomenalno.

Hemispheres. Jedino steta sto nisu nekako umuvali i Xanadu na Hemispheres. Epsko jebanje dadaije. Ispricase celu grcku filozofiju i mitologiju u jednoj pesmi, oca im.

Upali su bas tamo kod onog magacina u Bjelovaru koji je kasnije ranije spomenuti srpski JNA major digao u vazduh. Celu strazu su pobili , 6 vojnika. Nekih 8 godina pre nego sam se ja tu zadesio. Oko Bjelovara je uvek zategnuta situacija sa Ustasama. Iz tih krajeva su oni legendarni ustaski koljaci (Luburic i ekipa). Ja sam brate tamo otvarao cetvoro ociju i kad cirkam. Tu nas mrze iz dna duse. Ameri su se javili pre Hrvatske, prvog sata kad je puklo u Sloveniji. Godinu dana kasnije su promenili strategiju.

@Dzime, ovo je samo za tebe Postujem ja to nase...ti ne postujes tudje...e sad, naravno da te cima taj patrioCki duh, ali ti ne kapiras da su ovi baje nasi saveznici. Ovima od njih (koji imaju mozga, ne meksickim i narednicima iz Salvadora koji sljakaju za zelenu kartu, sto je implicirao Ivance) nije svejedno. Medjutim, ili USA ili Rusija ili kurac. Neki nasi im pokazuju kurac, neki nasi kazu Rusija. Ameri (oni koji imaju mozga i moTj) su u fazonu, 'are you fucking shitting me?' Opet, to je malo starije od nas. Rekoh da su moji non-stop bili uvuceni u nase tragedije, tako i tvoji. I SVI nasi. Ameri su nas spas'li da ne budemo posle WWII Poljska, Cehosliovacka, Madjarska, Istocna Nemacka, Rumunija, Bugarska i sve te fore. Ameri bre. Zato je SFRJ bila to sto si rekao malopre da je bila, tamo gore. Ako me secanje ne vara, mi smo '58 odradili 'reciprocitet' sa Zapadom. Znaci, svi mi smo dobili po Tiletom pasose i mogli da palimo i kenjamo potiv Juge koliko hocemo. Nisi morao ni da se vratis, jel'da, jebo te Ti-ta. Sam Bog zna (ako takvo sto postoji) koliko sam negodovao protiv Ti-te i vrtao sam 7 godina Hitlera u sveskama na linije i kvadratice. Ne zato sto sam bio Nacista (a svi mi se u familiji borili protvi njih) nego zato sto sam dejstvovao u znak protesta. Kad se ide na docek Tite sa Galeba, ja mu udaram djoku,. Sad me pomalo i sramota, ne zato sto sam postao Titoista, nego je covek isao za tebe, mene i cace nam. Iako tada to i nisam prihvatao (sa sedam-osam-devet-deset i vise godina) sad mij edrago da je isao. Sloba vidis nikad nije isao. Ima istine oko toga sto kaze Ivan_C, nije Sloba poslednji kreten na kugli zemaljskoj (hej Ivane, moguce da nije ni Ratko, samo daj da nam isprica pod zakletvom , nama bre, nikom drugom do nama i da ga procesljamo) ali nismo ni mi. Sloba se jedno vreme borio kao lav za nas na zapadu. Na kraju je pao u nemilost. Kako i zasto, knjige ce napisati. Stavih pre neki dan onaj isecak intervjua gde me promptno I_C napade, kao da smo on i ja bili tamo. Neverovatne stvari su se izdesavale. Rekoh ti (Prometeju) onomad za onaj amerigojski poziv nasoj JNA HQ, (te 1990. na prvi minut te slovenacke pucnjave teritorijalaca) obnarodovalo nase vojno rukuvodstvo, ti ne verujes. Koji deo? Pa ovaj nas lik (iskreno, sad se ne secam ni ko je, nacelnik Generalstaba u to vreme) kaze Amerima, 'ne treba pomoc, imamo sve pod kontrolom'. Nije NJEGOVA greska ko god da je, konslutovao je prezidijum SFRJ, jel'da, i ovi kao, reci im da pale. Ameri bi to resili dok si rekao keks. Posle vrag odneo salu, i mi sad mrzimo Amere. Kad bolje razmislim, mnogo s***m. Ko je bio tad tu gde pricam zna, ko nije, nece nikad znati. Niko nije bio svukuda. Pa ni ja. Samo pokusavam da obnarodujem da je istorija zajebana rabota i pre nego sto sidje u raju. Trebalo bi verovatno ovo guslati na posebnoj temi. Ljubi vas vas bata , a sad odoh u stetu po amerigojskom ataru. P.P.S. Mene recimo najvise cudi sto me I_C jebe u zdrav mozak, a Amerigosi nas primise oberucke. Mene nisu imali razloga da prime, nisam im bas pomagao, stavise. A imam neke moje tamosnje od oslobodjenja (njihovog 1864., ne naseg). Mene neki verovatno ne bi ni primili nazad oficijalno, da se oni pitaju, tu u Srbiji. U redu je, i ne zovu me. Mozda jednog dana. Axe bi voleo da kazem 'dace Bog', ali ja u Boga ne verujem 'per se'. Ni u Srbe 'per se'. U narod. Vise verujem u zene nego u nas. Videh sad...GetIzburga. A, i... "Patriotizam je najveca boljKa modernog sitizena/gradjanina" (boljka, boljka, to rece Tesla tamo negde pre WWI, mozda i WWi, da ne lazem sad, poznat citat, stavise vrlo nepopularan).

Ne kapiram sad ovu exkurziju oko West Point-a. Ne samo da ih znam puno, bio sam tamo. U krugu akademije. Sta konkretno hoces da kazes? West Point je statuski simbol ovih dana, mnogo kvalifikovaniji borci (ne mislim na teoreticare koji guraju papire i postaju generali tokom godina) ne bivaju tamo. Dosta vise sa Mikijevim Zabavnikom i to. Kakav crni West Point alo bre? Samo pominjanje WP-a mi govori da nema blage veze o modernoj i trenutnoj doktrini amerigojskog jebenog sustava. WP je totalno nebitna stavka ovih dana. Ko Univerzitet Brace Karic (aj dobro mozda je vama Karic i bitan). Sviranje kurcu za VELIKE pare. Kakav crni West Point. To je kao da si rekao Sorbona. Sorbona vuce legendu od postanka tamo negde iz 11-12 veka i sad kao odes tamo i jaje si. Jesi kurac. Sorbona je zavrsila sveCku karijeru. Koliko jel'da ima Nobelovaca na Sorboni. A koliko na jebenom Univerzitetu u Minesoti. Jedno 10x vise. Chill. Zajebi me legendi, i mi smo tukli Turke na Kosovu!?! Uzgred, kad pricas o WP-u i Vojvodi Misicu, uz duzno postovanje, ispadas samo glup. Biblioteka WP-a ima nekih 10,000 bitaka analiziranih od prve egipaCke dinastije naovamo. 10,000, alo decko. Kad polazes ispit, nikad ne znas koja ce bitka da te zapadne (iako su neke naravno bitnije od drugih) ali nikad nisam cuo ni od jednog pitomca da je ikada ikoga zapala analiza neke srpske bitke na ispitu. Fakat je da ih izucavaju. OPni izucavaju SVE. U tome je upravo velicina amerigojske armije, jer oni uopste ne prde i smrde i ne mrze ceo svet nego se pripremaju da kresnu koga god treba. Jes' ti mozda izucavao bitku oko Getuzburga. Sirakuze? Njujorka? Ricmonda? Alamoa? Vamo namo...Samo bre seres a da te covek pripita... Pazi, volim ja tebe mladjani batice, kao i sve ostale nase zemljake , ali ne seri o necemu o cem NEMAS BLAGE VEZE. Aj' ljubi te tvoj bata . P.S. Jedno je biti patriota (mada je Nikola Tesla lepo rekao, citiram, patriotizam je najveca bolja modernog sitizena/gradjanina jos onda) ali moramo biti objektivni. P.P.S. Mene recimo najvise cudi sto me I_C jebe u zdrav mozak, a Amerigosi nas primise oberucke. Mene nisu imali razloga da prime, nisam im bas pomagao, stavise. A imam neke moje tamosnje od oslobodjenja (njihovog 1864., ne naseg). Mene neki verovatno ne bi ni primili nazad oficijalno, da se oni pitaju, tu u Srbiji. U redu je, i ne zovu me. Mozda jednog dana. Axe bi voleo da kazem 'dace Bog', ali ja u Boga ne verujem 'per se'. Ni u Srbe 'per se'. U narod. Vise verujem u zene nego u nas.

A-a. Covece, sve te tehnologije su u naoruzanju vec jedno 4 (cetir) decenije. Samo se usavrsava hardver i softver. Mojne bre ti da mi pricas o tehnologiji, koje su tvoje kvalifikacije, bez ljutnje. Dalje, tupite ga o tim stojedinicama sa banderama, replikama tenkova ovo ono. Par vas verovatno kapira, ali ajde da pojasnimo i ostalima. Nisu Amerigosi preterano glupi, pogotovu vojni piloti, sve je to visoko istrenirani oficirski kadar, od kojih u svakoj kampanji bar njih 75% vec ima neko ratno iskustvo (you ease the rookies in). Svaka misija ima svoje primarne i sekundarne ciljeve (objektive). Ako kojim slucajem vazduhoplovi koji ucestvuju u misiji ne mogu da iz bilo kog razloga ispune primarne i/ili sekundarne objektive, ostade im svo naoruzanje. Naoruzanje je 'aktivirano' ('armed') u velikoj vecini slucajeva na zemlji. Bojeve glave na bombama i raketlama su na zemlji aktivirane od tehnicara koji se samo time bave i hendluju iskljuvico tu rabotu i nista drugo. U velikoj vecini slucajeva, ne smes da se vratis u bazu na zemlji ili moru (tj. nosacu) sa podvesnim naoruzanjem (bombe i raketle montirane izvan trupa aviona, obicno ispod krila za one manje upucene). Na nosac ne smes u ludilu da se vratis sa aktivnim naoruzanjem. Na zemaljsku bazu jos djene djene, velika je pista, moras da otkacis sve aktivne podvesne bombe ali mozes da eventualno zadrzis raketle ako su tipa vazduh-vazduh, i tako dalje i tako dalje. Uveliko se radi i postoji vec nekoliko modela 'upaljaca' koji mogu elektronski da aktiviraju i deaktiviraju bombu ili projektil iz kabine. Sto naravno poskupljuje izradu samog projektila. Nema ih puno u upotrebi, a bombi i raketli ima vec jedno milion neiskoriscenih, ko ce sad to jos da retrofituje. Anyway, umesto da odbace explozivno oruzje iznad zemlje ili jos gore mora (gde onda EOD tehnicari ne mogu da pridju, deaktiviraju projektil i odnesu ga nazad u bazu na ponovno koriscenje), piloti sirom sveta cesto gledaju da u povratku pogode ista sto moze imati iole smisla, radije nego da izgube oruzje dzaba. Otuda i te price o ponekoj unistenoj maketi i te fore. Verujte mi, ne da se zajebati tako lako ne samo infracrveno vodjni projektil, vec je taj projektil obicno kombinovano vodjen (pogotocu vazduh zemlja, skupi projektili) infracrvenom, laserskom i TV tehnologijom. Izgleda da cu morati da pocnem da gledam YouTube, a? I jedan civil je tragedija a kamoli 1000. S druge strane nisam nigde video to dokumentovano. Nazalost, moguce je. Medjutim, da su Ameri gadjali civile pobili bi 2 miliona ko u Vijetnamu. Zadesis se pored cilja i gutentag. U njihov izbor ciljeva ne mogu da ulazim, jer mi ih jos nisu dostavili na uvid. Znaci samo mogu da cujem jednu (nasu) stranu price. Ono doduse, objasnjeno mi je vise puta koji su ciljevi dospeli na listu i apsolutno svi koje sam video su od vojnog znacaja. Za zalost, i neka obicna fabrika sa radnicima civilima koji proizvode neki znacajan resurs povezan sa odbranbenim kapacitetima postaje u sukobu vojni cilj, a civilni radnici vojni kooperatori. Muka je rat. Sva komunikaciona infrastruktura, pa tako i saobracajna (mostovi, putevi, aerodromi) su legitiman cilj u oruzanom sukobu. End of story. Da smo mogli mi da spicimo njihove, ja bi prvi seo u aviJon i odradio ih.

Generalno se to vrlo lako odradi posto su diskovi (tanjiri) u drajvu ostali neosteceni. Fora je sto je ta oprema preskupa i samo neki servisi specijalizirani za to je drze. Usluge na zapadu naplacuju papreno, po Gigabajtu. Za pun disk od nekih 120 Gb, cifra je od 1400$ do 2000$. Ergo, neka ti je sa srecom. Sto kaze nas narod 'ispeki pa reki' .

You wish baby .

ti si jedan od onih likova koji, kad ih neko samara, vicu 'Ajd' udari me jos jednom ako smes'. Ja te izudarah, zabole me ruka . Inace, sajt je za decu predskolskog uzrasta a Kapetan Fernandez je renomirani pisac decje poezije i proze. To je to trece. Nema cetvrtog. Anyway, dosta bikerovanja, usvaja se. Na zalost, na Veneri nisam bio, o karacini sa ciganima ne znam nista, ako ti to previse ne smeta nastavio bih sa slanjem eroCkih poruka i mailova jos neko vreme. Tvrd je orah vocka cudnovata, ne da se slomiti ali se oraJi daju otresti. I zapamti...Astroburger rules...mada je Fatburger (charcoaled) odma tu.

Aj' da probamo ponovo. Over & out.

Opet vredjanje i prozivka. Pazi sad, 'jebao me Google'. Pa nisam ja post-ovao na Google-u taj termin. Ako pogledas neki od linkova, videces da sami Marinci sebe nazivaju 'Marine Core' jer pricaju o jednoj jedinoj, svojoj sluzbi. Ne znaju ni oni sta pricaju, a? Intervju nema nikakve veze sa mojim odgovorom tebi i Google-om, cisto prica (intervju) vezana za neke opste teme koje se ovde spominju. No, ti si umislio da se cela Vaseljena vrti oko tebe. Inace, mislim da nije u redu da ti prozivas nepismene ljude sudeci po tvom vladanju jednog jedinog (srpskog) pravopisa. Nemoj sad da idem jedno 3-4 strane unazad i da kopiram tvoje pravopisne greske (ukljucujuci i 'nemoras' iz prethodnog ti post-a). Ok? Aj' ziv bio, manje nerviranja i sviranja kurcu, knjigu u sake .

Opet lupas, i kao sto rekoh svako, pa i ti moze da ukuca "Marine Core" i pogleda neki od stotina linkova koji ce mu izaci. Corps se cita KORPS ili KOR u zavisnosti od toga da li se misli na mnozinu (KORPS) ili jedninu (KOR). Aj postedi me vise baljezganja. Ili se javi ponovo pa tupi, pa cu da ti postavim fotku sa Google-a, valjda ces da ucutis tada. Kad bolje razmislim, cekaj, ajd odma to da uradim. Sta cemo sad strucnjak? Kako neko moze da NE dobija podatke licno. Nego, ja sve svoje podatke dobijam (licno) od visokih americkih (i drugih) vojnih funkcionera licno . Ne od cobana sa brda (licno). Naporan si covece. Aj' sad ponovo, reiteruj CNN i YouTube, uklopi to nekako u svoju sledecu recenicu. Ziv bio. ----------------------------------------------------------------------------------------- Interesantno stivo, za one malo mladje... Intervju: Miroslav Šolević Vreme broj 454, 18. septembar 1999 Režim nas je iskoristio Miroslav Šolević (51), ekonomista, koji je po opštem uverenju bio neprevaziđeni organizator mitinga i sa svojim ljudima "glavni izvođač radova" u vreme "antibirokratske revolucije" širom Jugoslavije, danas u zabačenom selu Vilandrica, tridesetak kilometara pored Niša - čuva koze. "VREME": Vama su bila otvorena vrata CK Srbije, sa Slobodanom Miloševićem ste se dogovarali o političkoj dinamici "događanja naroda", Srbi sa Kosova i sa juga Srbije zovu vas "legenda". Odkud vi ovde s kozama? ŠOLEVIĆ: Pa, od politike sam digao ruke. Otac mi je iznenada umro, pa sam ja to preuzeo. Ne možeš da nađeš čobanina. Opšte je uverenje da su kosovski Srbi, čiji ste vi bili lider, bili dragocen instrument u rukama Slobodana Miloševića, i da ste ga vi ustoličili kao vođu svih Srba ? To nije tačno: drug Sloba je nastao zahvaljući našoj buni, a onda je zloupotrebio nezadovoljstvo i nesreću Srba sa Kosova, što se i danas vidi. E sad, posebna je priča što SPS i njegovi ivice dačići hoće da prikažu kao da je tek sa Slobodanom Miloševićem došlo do buđenja nacionalnog pokreta na Kosovu. To je koješta! Srbi sa Kosova su se hvalili time da su Miloševiću "konja osedlali"? To nas takozvana opozicija optužuje da smo mi bili Miloševićevi poslušnici i da smo ga mi ustoličili. Istina je da je sve počelo mnogo pre Miloševića. Kada je došlo do demonstracije Šiptara 1981, mi Srbi smo bili potpuno politički dezorijentisani, naši rukovodioci su ili znali i krili istinu, ili su pričali o bratstvu i jedinstvu. A kod Šiptara je izvanredno funkcionisao paralelni sistem informisanja. Tek '82. počinjemo da se bunimo protiv perfidnih pritisaka sa pozicija države; '83. organizujemo grupu koja je otišla kod Ljubičića. I sledeće godine idemo od foruma do foruma, ali '85. imamo apsolutno konstituisan Srpski pokret otpora. Bilo je tu i prvoboraca, tako da nisu mogli da nam prišiju nacionalističko-četničku etiketu, onda pišemo državnim organima peticiju koju je potpisalo više od 47.000 Srba. Stalno smo imali političku inicijativu: mi smo vukli konce, a oni reagovali... Senzacija je bila kada ste "nasilno" upali u saveznu skupštinu... Nas stotinu Srba sa Kosova 26. februara '86. nasilno ulazi u saveznu skupštinu! Doduše, režija je dogovorena sa pokojnim dr Miodragom Trifunovićem, tadašnjim predsednikom Saveznog veća. Otvorili smo skupštinu za narod, posle nas su ušli i radnici "Uljanika" i "Borova". Kada je uhapšen Kosta Bulatović, protestovalo je u Kosovu Polju 20.000 Srba i prisilili smo vlasti da ga puste. Aprila '86. dolazi Ivan Stambolić, i njemu smo skandirali "Ivane, Ivane..." Bili smo u Centru "Sava", primio nas je Lazar Mojsov. I Stambolić je, eto, imao šanse da bude car svih Srba; šansu nije iskoristio. Mi smo se još godinu dana bunili, klimali, gurali, zbog pritisaka, majorizacije, nepravdi i - ništa. Sve ovo pokazuje da je Srpski pokret otpora autohtoni pokret i da nas nije napravio Slobodan Milošević. I onda se, 24. aprila 1987, Kosovu Polju - dogodio vođa. Da li ste se tada prvi put sreli? Da, sede pored mene, pita ko sam. Predstavim se. Nije on na mene ostavio nikakav poseban utisak. Istinu da kažem, i ona "istorijska" poruka iz Kosova Polja koju je naša televizija sto put okretala "Niko ne sme da vas bije!" nije baš tako izgledala. Milošević je održao dva govora: taj prvi govor u sali bio je mlak, luk i voda, za tadašnji nivo političke zrelosti i svesti prosečnog Srbina na Kosovu, ono što slušaš na televiziji... Dobio je aplauz reda radi. Kad je izašao ispred zgrade, kad je video nekoliko hiljada razljućenih ljudi koji su se tukli s milicijom, uplašeno je izgovorio: "Niko ne sme da vas bije!" Bio je bled kao krpa. I njemu je bila prpa, lete kamenice, da ne dobije i on batine: mi Srbi smo se naoružali kamenicama i nijedan policajac nije prošao bez kamenice u leđa. Ali, kada je video da je posle te poruke dobio aplauz, da ga je policija poslušala i ustuknula, shvatio je svoju snagu: iza njega je CKS, CKJ, Predsedništvo SFRJ, e onda je, sa onog prozora, stvarno odlučno, na onaj svoj način, poručio: "Niko ne sme da vas bije!" Kako ste posle sarađivali? Pa šef je zadužio Draška Milićevića i Ljubinu Marković, članove CK, da sa mnom stupe u vezu "jer ćemo koordinacijom daleko bolje da rešavamo probleme". Milićević je bio direktor Instituta "Mihailo Pupin", a ja sam radio u "Radiotonu", koji je tesno sarađivao sa "Pupinom". Nezadovljni Srbi su se žalili, išli za Beograd, i vlast je htela to da kontroliše. Vi ste režirali mitinge, pobune, smene... Koliko ste se često sretali? Ja sam se sa Miloševićem sreo jedno pet-šest puta u CK-u, tamo na Ušću, na IX spratu, jednom u predsedništvu, a samo jednom u četiri oka. A neki bi hteli da prikažu da sam maltene svako drugo veče večeravao sa njim. O čemu ste razgovarali? Koordinirali smo. Pa, recimo, pred Plenum CK, posvećen Kosovu, najavljen je dolazak pedesetak hiljada Srba i Crnogoraca. Molio je, ubeđivao nas da ne dolazimo. Kao, Plenum je izvanredno pripremljen, uvodni referat Marka Orlandića odličan, zaključci još bolji. Ja nekako razočaran: kažem, druže predsedniče, može referat da ne bude usvojen, da ne prođu zaključci... A sve i da bez toga prođe, problem je između deklarativnog i operativnog: kako pronaći mehanizme da se sprovede ono što je odlučeno. On, opet, ni da čuje; ima, kaže, podršku Pančevskog. Traži, moli da ne dolazimo i pita: "Mogu li da računam da nećete da dođete?" I tu nas onda ostavi da nam čika Pera Gračanin bude domaćin: bili smo u CK-u, na IX spratu, sve do 10 uveče, jeli ćevape... Ostali susreti su bili pokušaji da se reše naše razmirice. Bez uspeha. Vi ste ipak došli u Beograd... Dođosmo. Tako je Srpski pokret otpora dole izglasao. Bile su to prve posleratne demonstracije u centru Beograda a da policija ne juri i ne tuče demonstrante. Mi smo skandirali najcrnje parole: lopovi, majmuni... pridružilo nam se i nekoliko stotina Beograđana, počeo narodni odušak. Dva puta sam pregovarao sa Račanom, fin gospodin, samo sa mnom je hteo da pregovara: kaže, Plenumu prisustvuje 120 stranih novinara i samo o vama pišu. Imate 20 minuta da se počistite iz parka. Poslao onog Duleta Stupara iz SDB-a: kažem, ne možemo za 20, tražim 40. Mislim, zadatak smo obavili! Ali, u parku me izviždaše: "Izdaja!" Mislim da su to bili Beograđani, nema Srbina sa Kosova koji bi mi to rekao. Mnogo se govori o njegovoj harizmi, kažu da ume da bude šarmantan, voli da popije... Na mene nije ostavio neki poseban utisak. Odmah sam video da se okružio podanicima, svi se oko njega ponašaju kao sluge. Posle, kad sam ga malo bolje upoznao i pažljivije počeo da analiziram shvatio sam da je kao strateg nula, ali da je fenomenalan taktičar - i to ne 100 odsto nego 101 odsto! Tu mu nema ravna u Srbiji. Snalažljiv kao mačka, a najopasniji je i najsposobniji kad je u opasnosti, kad je sateran u ćošak. Pravi vladar haosa: čim se jedan smiri, on proizvede drugi. Uništio je opoziciju, uništio je svaku alternativu. Rasturio je i nas - Srpski pokret otpora: penzionisan je Duško Ristić, ja sam oteran u Niš, penzionisan je Kosta Bulatović, jedini od naših čelnika koji je pristao da radi za njih je Bogdan Kecman. I mi se posvađasmo. Ne postoje dva značajna Srbina da ih nije posvađao. Posvađao bi dva oka u glavi. Evo, drugo oko u glavi bi izgleda da ode... Ma ovo je brod koji se izvrnuo i treba begati! Ne mislim ja da Crnogorcima nije mesto u Jugoslaviji, da nismo jedan narod, ali i pacovi begaju kad brod tone! Kao planinar, a bio sam među pet najboljih planinara u onoj Jugoslaviji, sva sam priznanja osvojio, znam Slovence u dušu: ne bi oni otišli iz Jugoslavije da ih nije oterao Milošević i njegov tvrdi komunizam. Sramota je ono što su Slovenci uradili sa vojskom, ali to je istina. Jeste li i vi išli na onaj miting u Ljubljanu? Nisam hteo da idem, ali sam im dao instruktažu. Da li se posle istorijskog "niko ne sme da vas bije" situacija popravila na Kosovu? Tu smo se najviše prevarili: mislili smo da će se nešto stvarno promeniti, da neće raditi kao dotadašnja komunistička vlast. Deklarativno sve, operativno ništa. Ne zameram ja njemu što je ostao komunista, ja mu zameram što je upropastio državu, što je upropastio ogromnu narodnu energiju. Decenije će morati da prođu da se povrati ta izgubljena enegija. On tu našu energiju nije upotrebio da se poboljša stanje na Kosovu, za srpsku stvar, nego za osvajanje i očuvanje svoje vlasti. Mogao je on da bude na vlasti, ali kao reformator, ali on to nije prihvatio. U sukobu sa Stambolićem vi ste podržavali Miloševića... Jeste, posle Osme sednice 99 odsto Srba sa Kosova bilo je za Miloševića, ali su nam se ubrzo otvorile oči. Videli smo da se on na Osmoj sednici ustoličio za cara, ali da od rešavanja naših problema nema ništa. Ma, nismo mi njega ustoličili, kako neki tvrde; bio je predsednik komunista Srbije i sa te funkcije zagarantovano mu je bilo Predsedništvo Srbije, pa posle, vrh u federaciji. Taj isti put je prešao i Ivan Stambolić. Gde mi da ga napravimo? U jednopartijskoj državi bio je šef partije, znači alfa i omega. E sad, druga je stvar što je on nas zloupotrebio za svoj politički obračun sa Stambolićem i pokojnim Bucom (Dragiša Pavlović, sekretar GK SK-a Beograda, prim.a.), jer sve ono što smi mi iskreno radili da se popravi položaj Srba na Kosovu on je upotrebio za svoj politički obračun sa protivnicima unutar Saveza komunista. Mi onda krenemo sa mitinzima po Srbiji. Ma, nema grada gde nismo bili: od Novog Sada i Podgorice do Vrbasa. Opšte je ubeđenje da je zapravo policija vukla konce. Pa, podržavali su nas, a i saslušavali. Najvažnije je što su nas podržavali "Politika", RTS, politički vrh. Šef nas je podržao iz ličnog računa. Ako ćemo pravo, najkorektniji su bili u Crnoj Gori: tadašnje rukovodstvo Žarković, Đuranović, Orlandić dozvolili su meni, koji sam važio za nacionalistu numero uno, da govorim pred miting 10 minuta na titogradskoj televiziji! Kakva je vaša uloga u organizovanju mitinga nad svim mitinzima? Gde ste vi i vaš pokret na Gazimestanu? Na Gazimestanu mi smo već bili u autu: naš pokret je rasturen. Tu je već partija sve preuzela: njene službe su radile... Meni je sve bilo jasno 28. marta 1989: velika svečanost u Centru "Sava", novi ustav, pokrajine vraćene u okvire Srbije, a među 1300 zvanica nije bilo nijednog Srbina sa Kosova: sve guzonja do guzonje. Meni je bilo jasno da je đavo odneo našu ideju, da će naši ciljevi da budu izigrani i da će energija masa da bude zloupotrebljena za nešto drugo. Shvatio sam da mi više režimu nismo potrebni i da će sve da ide po starom. Da li ste zato, kako kažete, postepeno počeli da se povlačite iz politike? Pa tako bi moglo da se kaže. Što se tiče ličnosti gospodina Miloševića, po meni, postoje dvojica Slobodana Miloševića: jedan do 28. marta 1989, i drugi - posle toga. Do dana kada su pokrajine konačno uterane u okvire republike Srbije mi smo ga podržavali. Ali od tada, kada se on učvrstio na vlasti, sve što radi radi naopačke. Zadnjih deset godina su izgubljene godine: mi se već deset godina nalazimo na političkoj nizbrdici. Kratko da kažem: konstantna nizbrdica. Nema u ovih 10 godina ni jednog jedinog dana koji je bio bolji od prethodnog. Pa obećavao je švedski standard, 10.000 dolara po glavi stanovnika... ... A raspala se Jugoslavija, raspala se JNA, došlo je do ratova, izgubili smo Kosovo, a srpsko nacionalno pitanje je sada u totalnom ćorsokaku. Ja sam duboko razočaran u Slobodana Miloševića: nijedan razuman srpski političar ne bi dozvolio razbijanje bivše Jugoslavije. Jugoslavija je jedini krov pod kojim su stajali svi Srbi. Samo lud političar može da razbuca nacionalni okvir u kome su svi Srbi živeli u jednoj državi. Nisam mogao ni u najcrnjim snovima da predvidim da će Srbin da razbije državu za koju su pale tolike srpske žrtve. Sarađivali ste, "koordinirali", ima li Milošević i nekih zasluga? Od kada je sebe učvrstio na vlasti on nikada nije ozbiljno rešavao ni jedan jedini ovdašnji problem. Njegov jedini cilj je očuvanje vlasti. Miloševiću nije mnogo stalo do istine. On nema iskrenih uverenja niti ih je ikada izneo na političkoj sceni. I zato ja više cenim drugaricu Miru, koju ne poznajem: ona javno zastupa ono u šta stvarno veruje. Meni je rekao Draško Milićević, on je bio ispred CK SKS zadužen za koordinaciju sa nama, da Milošević nije komunista, kao on je bankar, praktičan, jednostavan čovek, odšije mu se dugme na kanabeu a on ga prišije!? Ej, tamo prišiva dugme, a nama raspori državu! Kažete da vam je sve vrlo brzo postalo jasno. Da li ste ipak predviđali ovakav razvoj događaja? Dve stvari ni u snu nikako nisam mogao da predvidim: da zemlja može tako brzo da bude upropaštena, i da upropastitelj toliko dugo može da ostane na vlasti. Zašto ste vi oterani sa Kosova? Pa to pitanje sam ja lično postavio Miloševiću 13. maja 1992. na Dan bezbednosti: pitam ga, gospo'n predsedniče, što me oteraste u Niš? A on doslovce kaže: "Ja sam to naredio! Zbog tvoje lične bezbednosti!" Ma, jok, kakva moja lična bezbednost! Cilj je bio da se razbije Srpski pokret otopra. I uspeli su. Bio je to perfidan politički obračun: prvo kao isključenje iz SK-a, a onda kao poslednje opomene "zbog delovanja sa nacionalističkih pozicija", šta li... Ništa nismo prihvatili, tako nas posavetovao Žika Radojlović. Onda smo videli odakle vetar duva. Od 1992. naovamo on gubi sve izbore, a stalno je na vlasti!? Ispada da je Radmilo Bogdanović napravio više opozicionih partija nego mi u opoziciji. Dobar deo opozicije ne može da vam oprosti što ste ga podržavali u tim ključnim, prvim godinama kada je došao na vlast. Greh je što smo ga onda podržavali, a nije greh što mu oni iz vajne opozicije sada odnesu pun džak mandata i daju mu da ostane na vlasti i kad izgubi izbore!? Tu pre svega mislim na Šešelja i njegove radikale. Od '92. Milošević i SPS nisu dobili nijedne izbore. Jeste, mi smo ga podigli, ali ga održava opozicija. Sve ih je kupio na ovaj ili onaj način: ponizio Vuka, ponizio mu ženu, a Vuk kaže: "Predsednik je mnogo fin i šarmantan čovek!" Utrkivali se ko će pre u savez sa njim. Milošević je preko Šešelja zagadio politički život u Srbiji: napravio je jednu pljuvačko-psovačku atmosferu. Šešelj je govorio da je "Mirko Marjanović najveći lopov i da zaslužuje 2000 godina robije", a sad sa "Mirkom" sedi u vladi!? Vara se Šešelj ako misli da je on autentično zlo; on je zlo koje je gazda izmislio! Bili ste u Srpskom pokretu otpora, posle potpredsednik u Novoj demokratiji. Ali i oni uđoše u koaliciju sa "šarmantim predsednikom"? Prisilili su rukovodstvo Nove demokratije na taj korak! Ostavili su ih bez kore hleba, satrli bi ih ekonomski do kraja da nisu pristali. Dušan Mihajlović je jedan izuzetno častan i sposoban političar, jedan od pet najsposobnijih u Srbiji: imao je firmu LUTRA, to je na latinskom vidra. I on je prava vidra, ali mislim da ne bi takav potez povukao da nije bio pritisnut nekom velikom mukom. Uoči ulaska u vlast firma mu je ojađena za nekih četiri-pet miliona maraka. E, onda sam ja rekao: "Ako vi, gospodo, mislite da ću ja da idem ispod suknje gospođa Dane, iz DEPOS-a, pod suknju gospođa Mire, u vladu, varate se! Uzeh jaknu i odoh! Shvatio sam da na političkoj sceni Srbije imamo SK podeljen u pet sekcija: SPS, JUL, SRS, SPO i ND. Ne bi me iznenadilo da uskoro imaju kongres ujedinjenja i da kažu da smo imali prelazno stanje na koje su nas prisilile okolnosti i da će se sve opet vrati na staro. Za vreme Ante Markovića krenulo se u reforme, valjda je zato Jugoslavija i uništena. Od onda su planski i sistematski uništavani selo, privreda, poljoprivreda, privatni sektor, svi smo osiromašili sem one šake novobogataša, tj. lopova. Kako može sin našeg ministra da kupi akcije Skopske železare za 22 miliona dolara?! To može samo u državi bezakonja. Sada postoje bogati komunisti i državna mafija, sve drugo je uništeno. Veliku firmu ste imali i vi... Imao sam u Nišu firmu Balkaneksport, koja se bavila istraživačko-razvojnim radom iz oblasti elektronike: takve firme nije bilo u državi. Ono što nije uspelo sa Radiotonom napravio sam ja: imali smo tri doktora nauka, jednog magistra i sedam inženjera. Napravili smo 16 prizvoda, i svih 16 je verifikovano kao tehničko unapređenje. Međutim, država je propala i sve je propalo! Nijedan od tih proizvoda se sada ne koristi, svi korisnici - 14. oktobar, Yumco, Kablovi Svetozarevo i drugi - zapali su u teškoće. Mnogi vaši saborci iz "godina raspleta" nose "armani" odela, voze ih šoferi, zaposeli su vile na Dedinju, postali izuzetno imućni ljudi, a vi - čobanin!? I posle svega, ispada da ste ne samo otpadnik nego i gubitnik zbog učešća u politici. Oni koji vas bolje poznaju kažu da vas je politika osiromašila do gole kože. Ma kakvi! Sve ima svoju cenu! To su samo materijalne stvari! Ne bih ja s njima da mi donesu džak sa 100 miliona dolara! Dobio sam mnogo: upravljao sam procesima koji su u jednom trenutku vodili ostvarenju najvećeg srpskog nacionalnog cilja. Iz razgovora sa vama može se izvući zaključak da Miloševiću zapravo nije nikada ni bilo mnogo stalo do Kosova? Pa, sve je bilo u sklopu sopstvenog održanja na vlasti: njemu je Kosovo koristilo kao magacin za mandate na republičkom i saveznom nivou. Njemu je više odgovarao haos iz koga će da izvuče 50 mandata nego da rešava situaciju koja onda možda može da dovede do gubitka vlasti. Ako je i postojala želja da se reše problemi na Kosovu, ona je pregažena željom da se opstane na vlasti. Zašto su Kosovci ćutali kada su zvanično saopštavani fantastični izborni rezultati sa Kosova? E, zato smo sad izgubili Kosovo! Dobili smo Milutinovića, komunizam u kontinuitetu, dobili smo vlast za onog koji je izgubio izbore. Kao narod, kao nacija i kao država platili smo najskuplju moguću cenu za održanje ovog režima. Sve pokazuje zašto Kosovo nije rešavano: Kosovo je čuvano kao rezervat za opstanak ovog režima na vlasti. Kosovo je bilo izborna vreća za SPS: 100.000 glasova, 200.000, 300.000... samo puni! E, sad su svi birači tamo! Samo što će glasati za UČK, Rugovu i onog bandita Tačija... U Bosni su srpski političiri poručivali da ne mogu da žive sa drugima, da su to ulje i vatra. Ima li posle svega zajedničkog života na Kosovu? Srbi i Albanci moraju i mogu da žive zajedno. Treba urediti odnose: oni su nacionalna manjina, i ne mogu da budu ništa više; ne mogu oni da budu zakonodavci u državi Srbiji. Ali, nikada ne sme da se generalizuje nijedan narod: kad je naša vojska išla protiv UČK-a, trebalo je da ih vojno porazi, da potuče njihovu separatističku politiku, a ne da ide na njihovo nacionalno biće, da pljačka i da pali kuće. Sve što su oni uradili ide na obraz svih nas, to je nespojivo sa srpskim vojnikom. Imate li prijatelja Albanaca? Uvek sam imao i dan-danas ih imam. Mislite li da je Kosovo definitivno izgubljeno? Kosovo može da bude izgubljeno samo ako ovaj režim ostane. Bez ovog režima Kosovo ima velike šanse. Rekao sam zimus, na Crkvenosrpskom saboru, da će Srbe sa Kosova braniti samo oni sami i Srpska pravoslavna crkva. Rekao sam da nijedna partija neće stati iza njih i da će svoju neupućenost životom da plate. Čuvajući koze tek sada sam u potpunosti razumeo politiku: čobanin koji čuva koze je šef države, a koze su političko stado. Nije neka moja koza kriva ako se izgubi. Za gubitak Kosova glavni krivac je gazda, ali su veliki krivci oni koji su opozicione interese prodali za šaku privilegija. Pre svega mislim na Šešelja, ali i na mnoge druge. Srpska vlast koja dozvoli gubitak Kosova i ne podnese ostavku nije vlast: ona nema veze ni sa narodom, ni sa nacionalnim interesom, ni sa državom. Kad se sluša ova naša televizija i Ivica Dačić ispada - pobedili smo NATO!? Eno, naši Srbi s Kosova spavaju ispod prikolica po Kraljevu, teraju ih od nemila do nedraga. Iznad glave mi, kao na nekom poligonu, samo lete NATO avioni... E pa, veliku pobedu su postigli! Ovo što nam se dešava vi stalno nazivate havarijom, ali ipak niste pesimista. Gde je rešenje? Ovaj režim mora da ode: ili narod da digne veliku bunu, ili da Savez za promene nađe pravog čoveka. Prava ličnost je superdeka: Avramović je izuzetno popularan, ima ugled u inostranstvu, veliki je stručnjak za ekonomiju i finansije. Naša poslednja šansa za tranziciju jeste da se napravi prelazna vlada, da se Srbija vrati sebi, ona jeste u Evropi, samo da se prizove pameti. ~Slobodanka Ast

To.

Cekaj, u cemu je hebeni problem sa otvaranjem iste? Nije da se ne otvoraju kojekakve priglupe teme svaki dan. Jel bilo verskog i nacionalnog prepucavanja? Kako i ne bi.

Sto kazu Kanadjani: "Jesus saves....Gretzky scores on a rebound."

Ok, bez zezanja, rekoh ti da lik nije ulazio u detalje a ja ga nisam pitao jer mi je postalo mucno. Rado bih ga 'prihvatio' u neku tamniju prostoriju u najzabitijem delu Srbije i procaskao sa njim da mi vidimo sta je i kako (zasto) jebavao ale po nasim sumama i gorama. Drugo, posto smo ozbiljni, ti stalno spominjes neke sukobe, herojske, junacke. Podvlacim da je baja Marinac. Marinci ne odradjuju nikakvu frontalnu junacku borbu. Dovoljno je velik problem biti hiljade milja daleko od kuce, u stranoj drzavi, na nepoznatoj teritoriji, bespomocan. Pomaze ti samo tvoj eye-in-the-sky i nekolicina tovjih saboraca, retko kad se ide u misiju u timu vecem od 12 dusa. Imas jedan jedini zadatak, a to nije da izigravas junacinu i napadas cete i bataljone, nego da izvuces nekog Amera, politicara, pilota, drugog Marinca i tako to. Ili da dignes neki (jedan jedini) objekat u vazduh. Ili ubijes konkretno neku facu koja obitava tu i tu. Iako je zadatak fenomenalno precizno definisan, veoma je tezak, jer su u 100% situacija Marinci ti koji su malobrojniji. Ivan prica o nekoj njihovoj premoci 4:1. To znaci da ti Marinci koje on zna ili za koje je cuo, napadose 3 neka lika!!! Kako mozes da imas jebenu brojcanu premoc u zemlji protivnika, to mi nije jasno. Sto se tice ovog lika, prica mu uopste nije bila kurcevita mada svima nama pripadne automatski muka koja preraste iz nemoci u bes. Pa bi svi voleli da smo bili 'tamo' da 'na nas udari ako sme'. Baja je stavise, rekoh, jako upoznat sa nasom istorijom i situacijom i dok je pricao o konfliktu, pricao je o Srbima samo sa postovanjem. I rece mi da on licno misli kako su Srbi nagrajisali od zapada prakticno neduzni ili bar onoliko krivi koliko i ostali. Rece da je bilo gadno, ja sam tu kontao, aha mora da je naleteo na neke nase zlikovce, paramilitarne koljace i te fore. Stavise pitah ga, da li misli da smo zlikovci. Rece covek, 'ne, pazi kapiram ja vas, Srbi (ali i ovi ostali narodi nasi u rejonu, rece) su warrior nation (citiram ga) i kad dodje stani pani nema zajebavanja, leti glava'. On je to uporedio sa svojim Skotima (rekoh, tip je poreklom Skotlandjanin), za koje isto tako tvrdi da su warrior nation (ima tu istine ipak su potomci Vikinga). Ja licno to vidim kao divljastvo ali ajde. Mozda postajem pacifista pod stare dane. Baja je znaci 'career soldier', ali moguce da mu je to u familiji, nista novo. Moguce da se njegovi tim bave poodavno, tako to cesto ide. Nije nikakav kurcevit lik, ali se smrznes samo kad te pogleda. Bar ja, a gledao sam se sa mnogima. Apropo klanja, nije lik koljac, nego ste izvukli kojekakve zakljucke iz te price koje se nisam potrudio da demantujem do sad. Ne znam ni kako smo dosli na pricu o tome koga je i kako ubio, mozda je onaj njegov buddy to spomenuo, uglavnom u jednom trenutku rece vezano za neku misiju u Bosni valjda 'pa otvorise vatru na nas, morao sam nozem da ga ubijem'. Opet, nisam ga pitao za detalje, ali se prilicno dobro secam da je spomenuo da je u karijeri (sad zatvorite usi i oci ovi sto kapiraju da se baja kurci) 'uklonio' licno nekih dvesta dusa za 20-tak godina. Pitao sam ga kako zivi sa tim pored zene i dvoje tinejdzerske dece (jebote, ko Mira Adanja-Polak sam, a), covek rece da cesto sanja te scene. Nije mu dobro u tom smislu. S druge strane, ne izgleda mi da ga to svakodnevno muci. Sto kaze Axe, it's do or die, za Marince nema napolju milosti. A da, apropo tuce koju bi neki voleli da urede sa doticnim, vizavi ovih prozivki, likovi u Marincima dozivljavaju strahovite fizicke torture (batine) u toku nekoliko nedelja batinanja, sto je deo (nezvanicnog) treninga. Mora da se malo ocvrsne. I tako dalje i tako dalje. Kraj price o Marincu. Zajebite me vise. Daj pricamo o Paji Patku.

Ovo je u sustini odlican clanak za one koji relativno slabo informisani o materiji kojom se clanak i bavi. Oni malo upuceniji ce videti par mozda diskutabilnijih teza, ali kapiram da autor bas nije imao vremena niti volje da se temeljno i detaljno upusta u analizu, bar ne na tom forumu. Ali svakako odlican clanak. Stvari su jos 100 puta komplikovanije, no more knjiga je vec napisano o tome. Kao sto spomenuh ranije, centralne banke i rojalisti i stari bogatasi vode svetsku politiku vec nekih 400 godina, od uspostavljanja prvih 3 centralnih banaka (Engleske, Francuske i Holandske) upravo iz vremena kas su se Engleska, Francuska, Holandija i Spanija (koja nije imala centralnu banku) tukli iz sve snage oko Novog Sveta i sire. I zato ratna masinerija Amerige nije napadala nase civilno stanovnistvo niti im pretila, ali Ratko legenda njima jeste (pretio). What gives? Jasta, ali Kragujevac je otisao medju prvima. Replike su pravljenje manufakturom, da ne kazem stapom i kanapom, ne? Uzgred, jel ostade neko vojno vozilo i/ili oridje na Kalishu.

Kad vec znas za gornje: