Nikada necu zaboraviti jedan prizor koji se desio prosle zime, na Fruskoj gori.
Noc, pun mesec, sve je pod snegom a ja lutam sumom, sam naravno.
I tada ugledam najlepsi prizor u mom zivotu, barem do sada: nalazim se na proplanku, okruzen drvecem a na nekih 15-ak metara ispred mene usamljeno, veliko drvo. Iznad njega velicanstven pun mesec, a nebo prekrilo milion zvezda. Ispred drveta zaledjena bara koja se magicno presijava, sneg svetluca, savrsen mir..
Nemate pojma kakav je to prizor bio. Iz ovog opisa deluje kao da je nista posebno ali verujte mi, ko zna koliko dugo sam stajao u transu i posmatrao taj prizor... Bila je to cista magija, osecaj koji su danasnji ljudi jednostavno zaboravili, jer je zima za njih gomila blata po sivim ulicama.