Verovanje u "onaj svet" ili zagrobni život duša bilo je poznato svakom primitivnom narodu svim narodima arijske grupe još u njegovom praistorijskom dobu, pa i Slovenima. Tvrdnja Nestorova da su Sloveni za onaj drugi svet prvi put čuli kad su k njima došli hrišćanski misionari iz Carigrada, i Titmarova da su Sloveni mislili da se smrću sve svršava, savršeno su netačne, i mogu se uzeti samo kao tvrdnje hrišćanskih kaluđera, koji veru Slovena žele da prikažu bez raja, dakle sa jednim velikim nedostatkom, a hrišćansku opet kao veru koja svojim vernima mnogo više daje i obećava.
Sloveni su verovali da je duša pozvana posle smrti na jedan drugi život; ovo nije hipoteza nego tvrdnja koju dokazuju mnogobrojni stari tekstovi. /L. Niederle: op. cit. pg. 132./ Spaljivanje pokojnika, žrtvovanje žena, robova, konja, pasa, stavljanje hrane u grobu pokojniku u starije vreme; razne pak daće na kojima se katkada specijalno za mrtve mese i naročiti kolači, pa slava, žrtvovanje domaćem čuvaru i pretku, Božić koji nije ništa drugo do žrtvovanje svim precima, neoborivi su dokazi tvrdnje da su Sloveni u istinu verovali u zagrobni život.
Duša pokojnika posle smrti odlazi u nav ili raj. Etimologija reči "raj" još je uvek nerešena, ali je on svakako bio poznat Slovenima, pre nego što su primili hrišćanstvo. Ovaj raj, bio je mesto pravednih i dobrih duša, a mesto kuda odlaze zle duše označeno je rečju p'kl´´ (pakao).