Odlazi…cuje se pucketanje poda pod teskim, metalnim korakom… Nestaje, nekada jasne konture brisu se u magli, bledo-crna smesa zatvara krug.
Vazduh je zardjao, ustajao, pun vlage koja zaudara na ljudske izlucevine…
Odlazi…razgrcuci dronjke magle napusta cekanje…
Pa da, zaista cekao je tako dugo, no idalje nista…mir, tisina…ludilo!
Da nisu zaboravili na njega….staje….
Ne…odmahuje rukom dok mu umom jasno odzvanjua ne, to svakoko nije moguce, do sada jos nije cuo da se neko zali da je zaboravljen … A na kraju krajeva on je i podsecao na to. Nije cutao i cekao… Ah, pobrinuo se vec on da ga cuju. Ne, nikada nije bio od onih koji pokorno, savijene grbe sede u cekaonici, tupog, vlaznog pogleda posmatrajuci neku bubicu upravo ispuzelu iz memljivog zida, osecajuci se pritom mocnim gospodarima njenog zivota i smrti….
Ne, naravno da ne… On je bio uspravan…strcao je iz sive, pogrbljene mase ljudi…ma, zasigurno je bio upadljiv. A sem toga nije ni cutao…osmehnu se…ooooo…svakako nije cutao… Psovao je, galamio, kleo…dobro, priznaje…u pocetku je molio, prvo tiho, ponizno, onda smelije, zatim glasno, a onda je preklinjao – ne nije se ni toga stideo…
Okliznu se…vise nije hodao po tvrdoj povrsini…trudeci se da sacuva ravnotezu rasklimatanog tela grebao je noc rukama…
Dodjavola…zar mu se sada i blato ruga…!!
sabra se…ispravi, iscetka drhtavim rukama odelo…krenu dalje…
A i to blato danas, nocas, cak i ono zaudara…sve zaudara u poslednje vreme….Ali, za ime sveta ovo nije smrad, ovo je…ah odvratno, odavno nije osetio tako snazan opro, gorak smarad koji je cak I u suvim usnama ostavljao slatkasto truli ukus. ma, dodjavola opet, to nije blato….to je….
ma, sta god, nije ni bitno…on mora dalje. Da, dalje…pa nece on vise cekati, ne.
I eto, galamio je on…nametao se…privlacio paznju…i privukao je, ali samo na one oko sebe…O, seca se kao da je juce bilo kako je privukao paznju na deo sebe koji je bio star svega tri godine. Posto su se setili utrobe iz koje je ta kreacija ponikla, setili su se i same kreacije. I eto…nepravda!
Dete je cekalo svega tri godine, a on idalje ceka… Nema nikakvog reda, ne!
Smrad je idalje jak…vuce nogu po mljackavoj zemlji da ga spere… Za ime sveta, pa tako vise puni nogu blatom, nego sto oslobadja pegavi nos neprijatnosti. Ali kakve to veze ima…ipak mu je ta pegava, zuta izraslina na licu nekako draza… Ispucale usne se zgrcise u nesto bi se nekada moglo smatrati osmehom. Guzvanjem izborane koze na videlo noci izadje par iskrzanih ostataka onoga sto su nekada verovatno bili zubi…
Heh…ali sve to nije ni bitno…da…jer on odlazi…ne ceka vise…
Sta znam...napisah nesto cisto da bih skrenula tok misli...
Elem, sama nikada ne bih shvatila koliko je lose...