Mene taj filozofski aspekt i brine.
Čemu čoveka uči pouka - koja se smatra temeljem hrišćanstva - da je uvek bolje okrenuti drugi obraz, ako ne servilnosti i stavljanju svoje sudbine u tuđe ruke?
Zar se najreligiozniji ljudi generalno ne okreću monastičkom, čak i pustinjačkom životu, koji u društveno-praktičnom smislu čini jedinku potpuno beskorisnom?
Koji efekat na ljudsku psihu ima pogled na svet koji u svemu vidi smrt, prolaznost i što je najbitnije, greh, i to ne samo lični, već i rođenjem nasleđeni?
Kakva je to bezgranična ljubav koja može da dodeli kaznu večne muke i patnje u zagrobnom životu?
Ne vodi li sve to zajedno maniji gonjenja i kompleksu niže vrednosti koji čoveka prati od kolevke do groba?