Gorepomenuta knjiga je navedena kao parametar vrhunskog vladanja srpskim jezikom, a ne vrhunske književnosti (iako je nipodaštavanje veličine Andrića samo po sebi vredno podsmeha), iz čega i proističe njena neprevodivost. Bilo ko može odrediti da li je duh zadržan - prevedi mi reč "kasaba" na engleski, ali tako da ona zadrži svoju stilsku markiranost, i uspeo si da zadržiš duh. Onda to isto uradiš još par hiljada puta i sve je u redu.
Upravo zbog ovog razloga vrišti i Ivan Klajn, kao i svi ostali vrsniji lingvističari. Svaki jezik (kome treba neka kontekstualizacija ili dokaz za ovo o čemu govorim, neka izgugla nešto o Sapir-Vorfovoj hipotezi) u sebi sadrži specifičan, neponovljiv i jedinstven način doživljavanja i predstavljanja stvarnosti. To se u svakodnevnoj upotrebi jezika često ne vidi, ali je ipak duboko ukorenjeno u svaki gramatički sistem. Svesti celokupno ljudsko jezičko delovanje na jedan jezik, ma koji to bio, značilo bi u dobroj meri amputirati ljudsku sposobnost opažanja i doživljavanja stvarnosti na različite načine. Stavili bismo sami sebi am - i dalje bismo videli, ali drastično suženo, što i jeste jedan od glavnih kontraargumenata globalizaciji.
Inače, što se tiče konkretno samog engleskog kao globalnog jezika, praktično je ta ideja neostvariva iz prostog razloga što bi se desila ista stvar kao sa arapskim, samo na daleko većoj skali. Ako pogledamo televiziju u Maroku i televiziju u Saudijskoj Arabiji, primetićemo da je jezik isti. No, poslušaj ulični govor u Alžiru i onaj u Kuvajtu - čućeš (bez preterivanja) potpuno drugi jezik. Govorimo o razdaljini od desetak hiljada kilometara - šta bi se desilo da se radi o planetarnom fenomenu? Dobio bi eksploziju kreola, dijalekata, narečja, a o socijalnom raslojavanju da i ne govorim.