Sa ove vremenske distance, moram priznati da sam pomalo i razočaran albumom. Da, svi smo konstatovali da su u pitanju klasični DSO sastojci sabijeni u pola sata radi maksimuma ludila, ali činjenica da je album doneo tačno nula novih momenata u DSO zvuku je učinila da ovo izdanje vrtim manje nego ijedno drugo nakon izlaska. Nije nešto što će uticati na večni status ovog benda kao lučonoša pravca, ali sam posle četiri godine ipak očekivao nešto više. Istina, standardi koje su postavili su nerealno visoki, ali DSO ima sve više vrhunskih apostola među novijim bendovima i moraće da dignu igru na viši nivo za sledeće izdanje ako i dalje misle da zadrže epitet najboljeg što žanr ima da ponudi.