Pa, realno, u pravu je za ove rifove i za ponavljanje priče od Once.
Ali to dobro rade, a odsijecanje produkcije i orkestracije jednostavno nema smisla, jer je namijenjeno da bude glamurozno, bombastično i "kad je bal nek' je maskenbalasto".
Manderlay je super film. Dostojan nastavak Dogville-a, sa razrađenom temom i dubinom iste. Melancholia ako ima neku dublju priču (a da nije banalna), meni je promakla.
Vokalni aranžmani na strofi me strašno podsjećaju na neku pjesmu, ne mogu da se sjetim koju... nerviram se.
Simpatična pjesma, klasični Nightwish trip. Herojski dio u sredini pjesme ftw.
Nije stvar u tome, već što film ne izaziva onaj osjećaj mučnine u želucu, kao svaki njegov. Kad ti je teško što živiš u momentu dok gledaš neku scenu iz Breaking the Waves, Dancer in the Dark ili Dogvill-a...da ne pričam o Antihristu.
Barem meni to fali kod Melancholia-e. Nije dovoljno intenzivan, čak ni u najjačim scenama.
Među prvih 10 bendova možda, ali prije na 10-om mjestu. Eventualno Queensryche umjesto njih da upadnu.
Na ovoj listi se moraju naći Opeth, Meshuggah i naravno Crotchduster.