Zakk Fade To Black Posted March 13, 2005 Report Posted March 13, 2005 Razgovori S Borom dozivljavaju svoj 200 post... Nesvakidsnje za temu na Snazi reci... Slavlje neka pocne
Dowla Posted March 14, 2005 Report Posted March 14, 2005 Boro srecan ti 23. rodjendan Da nam pozivis bar 5 toliko
Vlaja Buraz Posted March 15, 2005 Author Report Posted March 15, 2005 (edited) 1. Nemojte mi čestitati rođendan ovdje. Jako je lijepo, ali, i veoma glupo. 2. Nemojte pisati nešto samo da bi to napisali. Ako imate komentar na nešto napisano, u redu, ali bilo kakve druge izjave me stvarno ne zanimaju. (S tim u vezi, dobar dio teme će biti obrisan, samo dok se nakanim pa izvučem linkove do konkretnih nepotrebnih poruka tog tipa.) Edited March 15, 2005 by MACO LA
Blacksunray Verb Delikvent Posted March 16, 2005 Report Posted March 16, 2005 mogu li da pitam ko je to na avataru....
Vlaja Buraz Posted March 17, 2005 Author Report Posted March 17, 2005 http://www.reef.co.uk/ Dabogda pametniji bio.
Vlaja Buraz Posted March 26, 2005 Author Report Posted March 26, 2005 Stojadin Kako ono bi, Zastava 100s? Možda i nije, a trenutno nemam gdje da pogledam, ali, u svakom slučaju, radi se o tom divnom vozilu domaće proizvodnje zasnovanom na Fiat licenci. Moram priznati da mi nije bilo svejedno kad sam vidio da nije potpuno naš. Taj dizajn je bio nešto ugrađeno u mene poput oblika spomenika na Kozari. Petokraka po definiciji. To je kao da imam Stojadina. Dok bi se drugi mogli podsmijevati u svojim polovnim kadetima i fordovima i tvrditi da ih je matori švabo čuvao kao malo vode na dlanu i prešao manje od 15.000, Stojadin je druga dimenzija. Kupljen nov, naravno na kredit. Kredit Ljubljanske banke, da budemo precizni. Sjećam se kad smo ja i žena išli po njega u Kragujevac, koliko se samo ljutila zbog boje. Trebalo je da uzmemo bijeli ali sam se na kraju nekako odlučio za crni (i ne tako glatko dobio dotični), a ona je mislila o tome kako se taj crni ljeti užari od sunca, posebno kad se putuje na more. Gledajući iz ove perspektive, osmijeh je ipak na mom licu. Crni se manje prlja. Auto je ipak drugi dom, mora se znati čiji je. Obilježja. Jednom sam vidio kod nekog čovjeka autentičnu heklanu pizdariju u autu, ali nije bila iznad volana nego kod mjenjača u nekakvoj posudi gdje su bile pohranjene kasete Marinka Rokvića. Vidiš, to me podsjeti, s obzirom da danas ima ovih vozila sa ugrađenim televizorima (te-le-vizor), kakav bi kult bio nabaciti mali heklani stolnjak preko ekrana dotičnog. Naravno, u odjeljku za rukavice bi se nalazile tegle ajvara i pinđura. (Šta je uopšte pinđur?) Dok je čovjek mlad, te ga neke stvari zanimaju. Ne znam u čemu je fora, ali svaki auto izgleda dobro sa širokim gumama. Spojleri tu i tamo, lak, ali široke gume, to je ono pravo. Nedjeljom ga dobro oprati, a onda se ponedjeljkom ulice sijaju kad se ide na posao. Naravno, dobro dođe i prijatelj koji se bavi auto-mehanikom, da mijenjate ispravan karburator za neki koji je on skrpio u garaži koji će Marfijevim zakonom sigurno sjebati pola auta zbog nekompatibilnosti. Ali mora čovjek nečim da se bavi. A onda prođe neko vrijeme. (Da je ovo film ekran bi se zacrnio na nekoliko momenata.) Kad skontaš taj jebeni krš i kič, muka ti naiđe. Ali, mladost je bolest koja se mora preboljeti, a rijetki su neizlječivi slučajevi. Kakva je gomila otpada taj Stojadin. A posebno ti ukrasi, taj zadnji probijač vazduha, taj lak i te gume. Na to se danas mogu ložiti samo seljanke. Ne samo danas. Ova priča je o teretani. (Sprat ispod mene u garaži se nalazi plavi Yugo 45 zelene boje.)
Helle Posted March 26, 2005 Report Posted March 26, 2005 Samo da mah'nem junacHini Bori-e kuco stara! *I da-Stojdza rulz!
Fiery Posted March 26, 2005 Report Posted March 26, 2005 Par ranijih izdanja mi nesto nisu sasvim bili na mestu, dok je ovo nanovo sasvim zadovoljavajuce.
Vlaja Buraz Posted March 26, 2005 Author Report Posted March 26, 2005 To su samo tvoja otschekivanja u pitanju.
Fiery Posted March 26, 2005 Report Posted March 26, 2005 Naravno. Ali samo o svojim ocekivanjima sam kompetentan da pricam
Vlaja Buraz Posted March 27, 2005 Author Report Posted March 27, 2005 Onda da ti kažem da te naredna 2-3 nastavka neće baš usrećiti. Inače, pokušavam da pravim balans između ovakvih 'priča' i nekakvih dnevnih komentara, volio bih da mogu još neku poeziju ubaciti, a za naredne nastavke imam u planu da ovdje postavim neke pismene sastave koji su rađeni namjenski (za školu), pa tek nakon njih da se možda zalomi jedna priča ovakvog karaktera...
Fiery Posted March 27, 2005 Report Posted March 27, 2005 Zivi bili pa i tako dalje. Cenim da je vise vazno raspolozenje, nego da li je ovakva "prica" ili ovo nesto drugo.
Vlaja Buraz Posted March 28, 2005 Author Report Posted March 28, 2005 (edited) OK, da ja ne bih puno još pričao koješta, za početak priča koju sam poslao na nekakav 'pošaljite svoju priču i dobijte mp3 player' konkurs za nekakve SFOR finansirane novinice. To mi je bio prvi put da radim tako nešto, i bio sam veoma ... pa sam čak koristio svoj yahoo nalog da to pošaljem. Naravno, nisam dobio mp3 player, čak ni odgovor na emajl. Urgh Vjerovatno zato što sam zaboravio dati ime priči. *** Društvo je sranje Bljuvotina čista Na britanskoj zastavi Poročni je Syd Sagnjio je Johnie Mrtav, mrtav, mrtav Ubijen sivilom Engleska zaudara Latrina je svijeta Kloaka Evrope Živjeli punkovci Kraljevi i kraljice Ulice Bile su to dvije knjige, plava i crvena. Plava kao prvi dio, i crvena - nastavak. Bilo je to prije nekih 14-15 godina. Hvala Bogu pa sam jako mlad naučio čitati (i imao puno vremena za vježbu), u protivnom bih se sigurno ubio dosad. Eto, još se drži u glavi, s tim da nije na tako sigurnim nogama. Možda fali koji stih, ne znam. Nemam gdje provjeriti. Najgore od svega je što imam dotičnu knjigu na engleskom, ali prevod, jedan od rijetkih koji valjaju nečemu, prijeratni srpsko-hrvatski (mada više hrvatski), prevod je prejak (i nama ovdje bitan). A možda će se naći neko da provjeri... Buraz sjedi i bulji u piksele dok ja gledam kako svijetli banjalučki Menhetn, ne baš reprezentativno, ali opet djeluje nadrealno škakljajući tabane noćnog neba na drugoj obali. Šta bi mi na sve to trebali da kažemo? Nama je lijepo u pičku materinu. Edited March 28, 2005 by MACO LA
marko.petrovic Posted April 1, 2005 Report Posted April 1, 2005 Boro, imas moju podrsku. (hteo sm da napisem neki intelektualniji post ali je ovo sasvim dovoljno, na kraju, sve bi se svelo na to. nemoj da se uobrazis, ipak ja retko dajem pohvale, kamoli da aplaudiram.. tesko tesko.. napisi gde je ta filozofijada ove godine?)
Fiery Posted April 1, 2005 Report Posted April 1, 2005 Hm. Po cenu da zvucim kao retard, pesma je tvoja ili citat?
Vlaja Buraz Posted April 7, 2005 Author Report Posted April 7, 2005 Fiery: Nije moja pjesma - iz knjige "Tajni dnevnik Adrijana Mola", prilog za školske novine od strane učenice konzervativnih roditelja. Tako nekako. MG: Ne znam za filozofijadu, negdje blizu Niša mora biti. Puno nešto košta, moram skontati kome bih se uvalio.
mrtva Posted April 7, 2005 Report Posted April 7, 2005 Nemojte pisati nešto samo da bi to napisali. Nemojte pisati nešto samo da bi to napisali. Nemojte pisati nešto samo da bi to napisali. bash chu to da ti uradim...za inat...mr brutal but sexy... a eto vidim neki rodjos je u pitanju...kad svima uvik chestitam da i tebi ujedno pozelim barem josh toliko ljeta...i da te izljubim luche...ups to ne mogu... zivio...
Vlaja Buraz Posted April 7, 2005 Author Report Posted April 7, 2005 Još jedan školski rad, poprilično mlitav, ali na neki čudan način mi se sviđa, direktno obilaženje oko zadate teme i zatvoren krug. Da ne bude zabune, ima par tehničkih grešaka ali ih nisam htio ispravljati. *** It is not poverty that makes people miserable, but desire What is the definition of poor? (Never a dull moment when starting an essay with a brain-dead sentence like this.) The first thought would be - no money (and related items like objects of material value). It is not by mistake that the first clue is usually money but one must think and beyond that. Why does Norway have such high suicide rate and why do Albanians breed like inhuman? Is this money related? Obviously not. People nowadays are obsessed with so many different things, one of them being a career. Sacrificing social life and family towards a career. That simple? Now is a good moment to take a bible in my hand and say, "I think not!" The mental sacrifice is the worst, and it spreads like cancer. People that get obsessed with such things and forget the little things that make life so great usually get eaten up from inside... Related topic to that is - "What about the future, or, what about the children?" What is the average number of children in an average family today? Usually 1.3 to 1.9. Not to joke about this, but that number is at least three times smaller than it was one hundred years ago. Sure, there was not TV back then or home gaming systems so people needed a way to entertain themselves. (Entertain? Now that's a nice word.) And there were children. Lots of them. And, as the saying goes, "The fun is where the youth is." Where is that fun today? And when we talk about those sad numbers of today the first answers that pop up are related social and economical security - "You need money to raise children." Well, I know that 100 years ago people swam in money so that's the explanation. Argh! (It happened again. I always go berserk when I discuss this.) Sure you do need money but most of all, you need love! I think that there is not much love these days, and those small amounts of it that exist are usually misdirected. People should think more about people. Beside finding some wicked ways to think of ourselves (at least) as less miserable compared to (some) others, we should think more of ways to make this world a better place. You think that the aliens do not see how miserable it is?
Vlaja Buraz Posted April 7, 2005 Author Report Posted April 7, 2005 Otprilike citat i još sitno Znaš kako Boro, to je slučaj da imaš i ti neki feler, kao i svako, ali je slučaj da on nije nešto s čim se ponosiš. Recimo, ti kao imaš auto, i pukne ti guma. I, u redu, ti možda nemaš pravu zakrpu da ta guma više ne izduvava, ali ćeš staviti makar neku žvaku na tu rupu... A ovdje ljudi kad im tako pukne guma uzmu dabra pa navuku preko te rupe. Onda im se to svidi pa kompletan točak oblože dabrom, pa tako sve četiri, i na kraju ofarbaju auto u tom stilu... *** A samo sam čekao da kaže Sting, a on:"Od stranih, Sting mi je glavni." U redu je to, ali poruka... Mislim, Sting, "Fields of Gold", "Seven Days", "Englishman", to je neka opšta kultura, ali gdje je tu poruka? Poruka je tu u smislu 'joj što je moja žena lijepa i sa 45 godina'. Ja sam prije za neku varijantu 'ajde da promijenimo nešto'. (I ispadnem buntovnik. Valjda je bio podsvjestan manifest otpora prema sveprisutnoj dekadenciji.) And I'm tired of the news Tired of the weather Tired of the same things every day I'm the Aviator Dreams are dreams Whatever they say...
Vlaja Buraz Posted April 13, 2005 Author Report Posted April 13, 2005 Neke stvari se nikad ne mijenjanju Fraza. Dotična f riječ često ima negativan predznak. Htjedoh napisati konotaciju, ali predznak je bolje. Kontonacija isto nije loše. Da, majku mu. Naslov. Zvuči, a možda i jeste, kao nešto što je Goran Bregović rekao/napisao. A svi znamo ko je i šta je on. Ali je tako, kao što naslov kaže, neke, stvari, se nikad, ne, mijenjaju. Dvadeset i još sitno godina, stidljiv sam da kažem. Devedeset i još nešto kila, što se toga tiče nisam stidljiv ali mi težina varira. Studiram ja tamo nešto, i za divno čudo to meni ide. Ima ona fraza (!) u engleskom, "I'm shocked as the next guy," sa značenjem da ni meni to sve nije jasno kao ni nekom trećem licu (on, ona, ono). To se odnosilo na moje studiranje. Ali, kao i za sve, postoji racionalno objašnjenje. Tajna koja to više neće biti. Na kraju lavirinta sedam greha. (S obzirom na ovu referencu 'lavirint sedam greha', pauza od pola minuta za smijanje i malu nuždu, može, sad.) E da, koja je fora? Srijeda, jutro (jutro, rano). Pola osam, ni toliko. Komšinice vitlaju krstovima dok kuvaju kafu, vijenci bijelog luka su još po prozorima. Dižem - se - ustajem. I awake (nastavak: remember, I love you, I love you - slušajte Soundgarden ako nemate boljeg posla). Bijele mačke trče okolo, velikom brzinom. Oduvijek sam mislio da su dugmići na ovim modernim hlačama premali, za uhvatiti. Ne, nije problem moja debljina. Ja imam velike kosti (a male hlače, ruku na srce). Uh, 'ajde, obukao sam. Sa ostatkom odjeće i nemam naročite probleme. Sa košuljom je sve u redu dok god ne podižem ruke a nisam našao način da osnažim mišiće na nožnim prstima. Ko će mu ga znati šta je bilo u uređaju koji mi donosi radost digitalnog zvuka, pih, jebem li ga, stvarno ne znam, ali poguralo me malo. Neobično doprinosi razbuđivanju. Sve spremno, kesa u rukama, olovke u džepu, vosak na brkovima, želja za znanjem (duboko u meni, sakrivena), i krećem ti ja na predavanje. - Treba li ti za sendvič? - muški moj roditelj u izvršavanju pripadajućih dužnosti. - Daj - ja, nakon kraćeg razmišljanja. Maraka dve. Za trenutak razmišljam o tome kakve su šanse da me težina ovog novca (a radilo se o kovanicama, 2 x 1 KM) odvede na operaciju bruha. Mislim da se ne bih trebao plašiti toga jer sam ipak podnosio i gore terete, od dve, tri, pa ponekad i četiri marke. Da, znam, strašno zvuči. No, tad sam nosio i kaiš (takođe poznat i kao remen) kao podršku hlačama. Kao i uvijek, trebalo je neko vrijeme da mi mozak stvarno počne raditi. Znači, ja u hodu, ali da sam sjedio pri nekakvom stolu vjerovatno bih se iskrenuo - podlaktio - zaškiljio (začkiljio) - zagledao u jednu tačku (koju ne bih ni vidio) - izgubio u dubokom uzdahu. U daljini, kiši, magli (gotika u pičku materinu), tamo negdje, mali Boro*. Tako mali da ga u to vrijeme još niko nije zvao tako, niti je on sanjao da će ga, neko, nekad, zvati tako. Slika naravno nema boje, sve je u blago oker tonovima izblijedjelog nijemog filma, i povremeno se vide one nekakve crtice. Valjda usljed pretvaranja pojedinačnih slika u onu pokretnu, one nastaju, i dan-danas u bioskopima. (Iako je u vremenu koje opisujem postojao kolor ton film, ovako je romatičnije.) Mali Boro polazi u školu. Teška demode torba na leđima. Nisu mi htjeli kupiti tada moderan ruksak. To je bila stara škola u punom smislu riječi. Naspavan? hahaha Od malih nogu sam znao da je spavanje jako bitan segment života te sam i u to vrijeme dosljedno vježbao. Začuđen svime kao da je prvi put. - Treba li ti za sendvič? - muški moj roditelj u izvršavanju pripadajućih dužnosti. - Daj - ja, nakon kraćeg razmišljanja. Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Ne. Neke stvari se nikad ne mijenjaju. * Napomena: ne pomiješati sa mojim velikim životnim uzorom čije je puno scensko ime Mali Boro Toljaga
Vlaja Buraz Posted April 13, 2005 Author Report Posted April 13, 2005 (edited) "Да, да" u značenju "Oops, he did it again?" Gotovo je sa mnom. Moram priznati da me panika uhvatila za ovih par dana dok nije bilo foruma. Panika, zbog ove teme. Bojao sam se da će se forum morati podići sa 'back-up' podataka, što bi značilo da bi pretposlednja dva nastavka nestala, ma koliko oni da su loši. Fakat bih trebao posnimati sebi ovo sve. Inače, skrpiću još dio na istu temu (epizoda "mali od komšinice"), nisam htio sad jer nemaju naročitog smisla predugi tekstovi po katodnim cijevima (i o tome nešto razgovarasmo). Edited April 13, 2005 by MACO LA
Vlaja Buraz Posted April 14, 2005 Author Report Posted April 14, 2005 Profesor (na granici mogućeg) U moju teretanu ide (počesto) Taj čovjek vječito mlad (OK, lažem) Znaju stari, znaju mladi (e ovo je istina) O njemu pričaću sad (znači, pazi ovamo) Taj profesor, ljudi (tužno je to) Nema nikoga svog (sem satelitske sa 600 kanala) Samo tegove ljubi (ne bukvalno) Oni su za njega bog (kad već žene nema) Taj profesor, ljudi (on, lično) Često napušta nas (odjaše u sumrak) Tad teretana poludi (jessss) Smiju mu se svi u glas (bilo je baš kritičnih slučajeva) Hej profesore, Kako ti da izbaciš 100 kila na benču čovječe? Moj profesore, Kakva si ti budaletina. (sad slijedi lagani dio bez bubnjeva u kojem ide naracija) Da, često mi tako priđu mladići, traže savjet. Znate pravila su pravila, moraju se poštovati. Ne raditi više mišićnih grupa isti dan, a ista mišićna grupa se ne smije raditi dva puta zaredom. Ukoliko čovjek vježba prirodno, znači bez korištenja ozbiljnijih hemijskih preparata za povećavanje snage i smanjivanje umora, takvo vježbanje bi bilo samo kontraproduktivno. Posebno u početnim fazama, dok još ima nesigurnosti oko optimalnog opterećenja. Ustvari, to može samo jedan čovjek. Ne smijem reći njegovo ime ali mogu reći da je u prostoriji. Odaće ga kapa na glavi u stilu Rokija Balboe. Njega zovu... Profesor. Hej profesore, Vrati mi tu šipku, bre! Moj profesore, Budi bog s tobom.
Vlaja Buraz Posted April 17, 2005 Author Report Posted April 17, 2005 Još neke stvari se nikad ne mijenjaju Sem greške u naslovu. uh Da, bilo je to sretno vrijeme. Nije još počeo rat, pare za sendvič su nesmetano pristizale (sve do trenutka dok nisam otkrio pomfrit na točkovima), bili smo mladi i slobodni i tako. Kao u Južnom Parku, 8 godina imaš i vladaš svijetom. Oh kako želim da nikad ne doguram do trećeg razreda. Istina, problem vagine nas je zaobišao. Da li je to plus ili minus? No, kako ko, nadoknadili smo poslije, a digitalizacija nas je uništila. Paralela - deset godina poslije. U jednom trenutku ćeramo komšija Mileni i ja kod njega neku pornografiju po kompu, praistorija, Mali Boro Toljaga (The One) stara hakerčina mi dobacio na disketi (flopi 1.44 MB), mislim da je bio neki serijal umjetničkih fotografija Džine Džejmison. Radost prvog žita, Mileni se tek upoznavao sa mogućnostima personalnog računara, ja sam ga usmjeravao. Poslije sam posuđivao filmove od njega, iako je bio stidljiv, provalio je bio u neke dobre kanale... Nego! Nego, da. I, ta jedna situacija, sjedimo mi, katalogizacija u toku, kad ulijeće od komšinice mali. Osam mu je godina i vlada svijetom. Ali nije on još za neke stvari. Želi da zna šta mi to radimo. Kaže mu Mileni da otrči pet puta punu rutu stepenicama od prvog do trećeg sprata pa će mu onda reći. Mali zatvara vrata za sobom i čuju se ubrzani koraci. Mi se nismo ni pošteno ismijali kad se vraća on. Kaže istrčao je. Kaže njemu Mileni da radimo neki projekat za školu. Kaže mali da mrzi školu. - A je li to razlog zašto te mama mora voditi svaki dan u školu, iako si već treći razred? - upita Mileni malog. - Stvarno, što te stara svaki dan vodi u školu? - nadovezah se. - Zato što sam blentav. E, to je stvarno bilo kvalitetno. Milenom nije ostalo ništa drugo nego da ga istjera pod izgovorom da moram završiti rad ili ćemo dobiti kečeve. I tad je to djelovalo jeftino, ali s obzirom da je mali ozbiljno shvatio zadatak trčanja po stepenicama, prošlo je. Kao i u svim sretnim pričama, nakon nekog vremena komšinica se odselila od Milenog, i shodno tim odvela malog (ipak joj je sin). I to je bilo prije nekih 4-5 godina. A vidim ih ja na ulici prije par dana. Malog vuku i otac i majka, ovaj neće da ide. Vjerovatno je škola bila u pitanju. Mali nije narastao ni milimetra za pet godina. Neke stvari se nikad ne mijenjaju, a sve mi djeluje da je kod malog u pitanju neka hormonska bolest.
Recommended Posts